(Nepodnošljiva) lakoća postojanja
Nedavno sam, uz čašu nekog finog, vjerojatno kalifornijskog vina, sa svojim kalifornijskim cimerima i jednim slučajnim prolaznikom, Britancem, razgovarala o nečemu što smo po dobrom starom Kunderi nazvali nepodnošljivom lakoćom postojanja u SAD-u. Barem se tako čini nama, možda površnim posjetiteljima. Na nekom sam još mjestu - možda u Američkom fikcionaru Dubravke Ugrešić (ili negdje drugdje, nema veze) - saznala da je već netko prije mene primijetio isto: da su Amerikanci, naime, od svakog prosječnog Europljanina lakši za svu onu težinu povijesti koju Europljanin nosi na svojim leđima.
Nisam sigurna, doduše, da svatko u Lijepoj naši osjeća taj teret. Ja ga svakako osjećam. Nekada imam osjećaj da su grijehovi moje okoline upravo i samo moji. U svakom slučaju, nekada mi se čini da za Amerikance ne postoji prošlost. Postoji samo sadašnjost i postoji samo budućnost. To - po moje trenutačno stanje - ima dvije posljedice, jednu pozitivnu i jednu negativnu. U posve neameričkom ću duhu prvo navesti pozitivnu, a onda negativnu.
1. Ja, ljudi dragi, ovdje radim jako jako puno, ali pritom nisam nimalo umorna 
. Ovdje se nekako čini - posve suprotno od iskustva koje imam u domaji, a koje sam imala i u Rusiji - da sve ima smisla i da će sve što čovjek radi sada imati neku (pozitivnu ili barem proporcionalnu) posljedicu u budućnosti. Ovdje se - to mi je posebno ljekovito - profesori na fakultetima koji predaju prokleto staromodne humanističke znanosti ne pitaju toliko nad smislom poruke koju šalju svojim studentima. Ne pitaju se imaju li njihove poruke ikakve svrhe. Što se meni nekad, i to jako često - kada po dvadesetipeti put ponavljam studentima kakve veze imaju Tolstoj i formalističko očuđenjeočuđenje<, dogodi. Naime, kod nas će netko tko se udubi nad pitanjem je li Anna Karenina roman o ženskoj emancipaciji i /ili je društvena kritika aristokracije i/ili je traktat o obitelji, ima li veze s Emmom Bovary ili je prije u vezi s Platonom, završiti ili nezaposlen ili na minijaturnoj plaćici; ovdje će imati lijepa primanja i bit će na dobrom mjestu na socijalnoj ljestvici. To je značajna razlika, zar ne?
Ovdje emblematski američki smješak, koji često s čuđenjem i ponekad s prezirom spominju naši ljudi po povratku iz SAD-a, može biti i nesvjesni, vrlo površni refleks, naučen i automatiziran do mjere da ništa posebno ne znači, ali može značiti i nešto drugo. Optimizam. Smisao. Budućnost. Te divne stvari koje nama toliko nedostaju.
2. Negativna strana me vraća na početni razgovor s mojim cimerima i slučajnim britanskim putnikom.. Naime, komentirali smo kako je ta lakoća postojanja zapravo u određenom smislu nepodnošljiva. Mome je kolegi - polu-umjetniku, kako se sam naziva - posve nestalo inspiracije za bilo kakvo stvaranje. Čovjekovo je stvaralaštvo, naime, uvijek posljedica određenih, intenzivnih emocija. One mogu biti i pozitivne (euforija), ali ne mogu biti lake. Lake emocije, kakve su najčešće ovdje, ubijaju kreativnost i smanjuju kritičko razmišljanje na najmanju moguću mjeru. Stvaralaštvo - nažalost i na sreću - treba frustraciju. Nije čudo da su Rusi rasturili realizam... Trebalo je preživjeti rusku zimu i neimaštinu.
I meni je ovdje nekako teško pisati. Jer je sve - kao - dobro. Jer sunce sije. Jer je sve zeleno i u cvatu. Jer vidim kroz prozor Golden Gate Bridge. Premda znam da nije sve dobro - svjedoče o tome neizbrojivi prosjaci na cestama, pod istim tim suncem i divnim zelenilom Kalifornije, koji osjećaju miris oceana i kada god požele, bace oko na Golden Gate Bridge.
Ali mi se o negativnome jednostavno neće razmišljati 
.
Imam li pravo na taj luksuz? Imam, naravno da imam. I vama ga želim. 
Pusa iz Kalifornije,
pipi_piaf
Kutija za cipele
Možda sam morala doći u sunčanu Kaliforniju kako bih napokon posudila Revoluciju iznutra Glorije Steinem. Dosad sam je dospjela tek prolistati, ali sam sigurna da je apsolutno smislena i nimalo slučajna činjenica da sam je upravo ovdje posudila. Naime, Berkeley je znamenit po tome što, po svemu sudeći, ljudi ovamo dolaze po kulturu, a ostaju zbog hrane (kako kaže jedan od popularnih vodiča), ali, prije svega, po revoluciji mladih u 60-im godinama. Nešto je od tog duha i danas vidljivo: ako nigdje drugdje, tada svakako na cesti, na urban-culture-everyday razini. Naime, (ostarjeli) hipiji, kao i oni koji se - premda mladi - tako osjećaju, ovdje mogu naći svašta za sebe. Većinom ljudi izgledaju kao da su se upravo ustali iz kreveta, pa su na sebe navukli ono što im je prvo došlo pod ruku, cure izgleda obožavaju hodati s podrapanim čarapama, nema osobe bez tetovaže i/ili piercinga. A miris marihuane prati cijelu Telegraph aveniju... Danas sam na satu joge saznala nešto tako jednostavno i samorazumljivo, a opet tako novo i neobično: da su naša tijela svake sekunde drukčija. I da je u tom smislu svaki korak, svaki udisaj i svaka gesta posve novo, prvo iskustvo. Neponovljivo. Ta je spoznaja već jedna mala "revolucija iznutra".
I još jedna stvar... Nešto što sam primijetila.
Slavenka Drakulić u Kako smo preživjeli komunizam (i još se smijali) govori o tome da je živjeti u socijalizmu značilo poseban odnos prema stvarima, predmetima, materijalnome. Osim stare odjeće i konzervi (za cvijeće i druge biljke), u bivšoj su se Jugi tako skupljale stare kutije za cipele (za najdragocjenije od svih uspomena, za fotografije, ili pak za stare račune i druge dokumente) i staklenke (od krastavaca ili marmelade). Nisam nikada razmišljala da je to skupljanje BAŠ TIH predmeta kulturološka stvar, a ne naprosto mehanička, praktična stvar... Ipak, to sam upravo i ja sačuvala od svojih prvih kupovina u SAD-u: na mom je stolu kutija u kojoj su bile Adidas tenisice koje sam kupila gotovo odmah po dolasku (kako bih se i joggiranjem mogla - kao svaki stranac željan asimilacije u novu sredinu - uklopiti:-). U toj se kutiji - savršenoj zamjeni za ladicu koju nemam - može naći i jedna mala staklenka. Čisto oprana u suđerici:-) Ona je pak zasad posve neiskorištena: ne znam ni zašto sam je oprala i spremila (za teške dane?). U kupaoni sam četkicu za zube stavila u očišćenu čašicu jogurta. To bi se Slavenki jako svidjelo! Ni poklopac Adidas kutije nije bačen: u njemu čuvam račune Ako zatrebaju bilo kada ili bilo komu.
Bez obzira na kulturu obilja u kojoj se trenutno nalazim, solidnu stipendiju koja mi svaki mjesec stiže na račun najbolje i najstabilnije od svih banki, na račun Bank of America, kao i uz hrvatsku plaću koja u kunama liježe na moj račun, neke su stvari, izgleda, jače od osobnog i trenutnog iskustva. Neki bi to (vjerojatno točno) nazvali kolektivnim pamćenjem. Kolektivnim iskustvom. I rekli bi da - osim kolektivnog - nikakvo drugo pamćenje zapravo ni nemamo. Zanimljiva i provokativna ideja.
Super je kako se u određenim okolnostima i određenim životnim situacijama jedna kutija za cipele i jedna ispražnjena staklenka nadaju kao skriveni tragovi duboke pripadnosti Drugomu, jednoj drugoj kulturi (ili više njih, sada nije važno). Kao moje duboko, kolektivno nesvjesno.
Pozdrav iz sunčane Kalifornije,
pipi_piaf
Pipi_piaf je u Kaliforniji
Pozdrav nakon duuuugo vremena!
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da se prispojim uz ovaj moj već davno zaboravljeni virtualni identitet (ni ne znam odakle mi točno pipi_piaf), sjetih se točne lozinke. I eto me.
Prošla sam otprilike devet tisuća kilometara kako bih se privremeno preselila na drugu stranu svijeta od one na kojoj sam bila prije otprilike pet godina. Sada sam u San Franciscu, odnosno na Berkeleyu. Dosad sam prošla "medeni mjesec" (slijepu zaljubljenost u novu sredinu) i jedan "kulturni šok" (vidjevši još jednog u nizu čovjeka kako leži nasred ceste i valjda spava, a nitko mu ne prilazi da vidi je li uopće živ) nakon kojeg sam se poželjela vratiti kući. I sada sam u fazi - kako kažu - površinske prilagodbe, nakon koje mu - kako kažu - slijedi još jedan kulturni šok. Sada malo dublji 
Pa da se pripremim: uvijek je dobro iskazati svoj tjeskobu:-)
Anyway... Trenutno sam u vlasništvu jedne neprocjenjive i ne baš uobičajene privilegije: na svoje iskustvo Istoka (Rusije) nadovezujem iskustvo Zapada (SAD-a), i to sve zajedno promatrajući iz pozicije outsidera s margine naše divne planete. Da, da, za sve patriote: ovdje nemaju pojma gdje je Hrvatska. Nisu samo oni krivi Nije kriva samo njihova neznatiželja ... Zasad bih - kao Ugrešić u Američkom fikcionaru - mogla reći da je američka kultura kultura bagela (jela sam ih puno puno dok nisam saznala koliko kalorija imaju), osmijeha (smiju se svi - u pravilu ne znam zašto), plave, crvene i bijele boje, komunikacije "niskoga konteksta" (to je ono kada ispod prometnoga znaka Stop piše driving i velike, velike bijede. Riječ je u državi u kojoj se po medijima polemizira o tome treba li se ljudima dopustiti da se pokapaju zajedno sa svojim ljubimcima na groblju za ljubimce (u kojoj pritom te ljubimce nekad bojaju - kao jednu pudlicu koju sam prije koji tjedan vidjela u Dolores parku u San Franciscu - u ružičasto); o državi u kojoj se prosvjeduje o svemu na svakom koraku, a pritom se pušačima zabranjuju bilo kakva - ali BILO KAKVA - prava (i u javnom i u privatnom prostoru); u kojoj je "politička korektnost" temelj sustava vrijednosti, ali svejedno postoji jasna i izrazita segregacija; o državi u kojoj svi joggiraju, voze bicikle s kacigama na glavama i ne znaju što bi s bilo čime što je izvan onoga što su im rekli / zapovjedili / normirali.
Ipak, mjesto na kojem se ja nalazim miriše na ocean i obojano je u zeleno. U tom mjestu nema zime (iako je Mark Twain navodno rekao da nije doživio veće zime od ljeta u San Franciscu
), pa se božićne lampice stavljaju ne oko božićnoga drva, nego oko golemih kala. Živim u kući preko puta koje je vrtić s djecom svih mogućih rasa, koja je okružena parkovima i mirom. I o tome ću pisati.
U mojim novim zapisima utkano je sve ono što prije pet godina nisam bila, a sada jesam: u božanstvenim sam 30-ima (tek zagazila), u braku (tek zagazila), u novom stanu (tek zagazila), s dr. sc. diplomom u ladici (tek je stavila).
Pozdrav iz Kalifornije
.
pipi_piaf
