Odjeća čini čovjeka
Ha...? Bilo bi red da napišem koju rječ'cu nakon podulje pauze... Da se održi kontinuitet, pa da ne bi bilo 'gdje je bila, što je radila'...
Bila pipi_piaf nije nigdje (ali se sprema vratiti se svome gradu-noćnoj-mori, kojemu je privlači... ne znam točno što... valjda malo autodestruktivnoga nagona... hm, hm... nije dobro kad je autodestruktivnost postala nagon
)... Radila je štošta... Malo izlazila, malo više čitala i promišljala 'kuda sve ovo vodi'... I zaključila je da vodi ne tamo gdje je ona dosad mislila da vodi (kvragu, dakle), nego tamo gdje još nikada nije bila - a gdje će biti valjda dobro, toplo, s vremena na vrijeme malo dosadnjikavo, a katkad ljekovito zanimljivo.
Pogledala sam Gogoljeva Revizora u Gavelli i znate da je ruski pisac majstor za karikiranje i grotesku: svaki lik izgleda onako kakva je temeljna crta njegova karaktera... Škrtica ima nepravilni i veliki (rekli bi ljubitelji horoskopa - škorpionski) nos, hoda pogrbljeno, mršav je i koščat... Dobrica je debeljuškast, nespretnoga hod, mucav i kovrčave crvenkaste kose... Dežurni glupan nosi hlače podignute do ispod grudi, razdjeljka na jednoj strani glave i trbuščića kao u 4. mjesecu trudnoće... "Wannabe" femme fatale, a zapravo (neuspješno koketna) provincijalka je u neukusno raskošnoj i kičastoj haljini uvijek impozantno upečatljivih boja... s volanima, puf rukavima, čipkama i sličnim čudesima... frizura u raskošnoj punđi, šminka upečatljiva... U jedoj poznatoj Gogoljevoj pripovijetci Nos glavni je junak prepredeni birokrat koji se budi ujutro bez nosa... A znamo što je nos... simbol muške potentnosti, spolne spremnosti ili togatipa identifikacije...
Jednom sam gledala u nekoj britanskoj dokumentarnoj emisiji eksperiment: u sudnicu je dovedeno 10-ak muškaraca. Veći broj ljudi je trebao procijeniti po izgledu, obliku i crtama njihova lica koji bi mogao učiniti gnjusan zločin. Zanimljivo je bilo da je velika većina odabrala jednog čovjeka, nedužnog, ali onog koji ima lice, držanje tijela i pogled takav da se, po stereotipnim shvaćnjima, pretpostavilo da je on THE ONE opasan.
Što vi mislite o tome? Može li se čovjeka procijeniti na osnovu izgleda? Je li prvi dojam onaj koji ne vara, onaj iz kojega progovara intuicija? I koliko VAŠ vanjski izgled izriče ono što ste iznutra? Razmišljate li katkad o tome? Čini li odjeća čovjeka? Kamuflira li vaša vas ili vas otkriva? Govorite li svojim izgledom o sebi? Šaljete li poruke njime?
... pa te poruke pročita, pročita... tko ne umije ... tko mu kriv?:-)
pipi_piaf
26.05.2007. u 08:47 |
13 Komentara |
Print |
# |
^
Ogledala
Strašno bih htjela jednom, ajde, barem jednom napisati nešto od čega bi čitačima mogao zaigrati brk. Što bi im izmijenilo tok misli s kojima su krenuli u tumaranje blog prostranstvima, u smjer pozitive, bezazlenoga smješka i veseloga samozaborava.
Pa eto nečega, najboljega do čega u ovome trenutku mogu doći:
FRAJER IZ TERETANE
Dođe žena u teretanu i spazi prekrasno građenog nabildanog tipa i skupi hrabrosti da mu priđe:
- Znaš, ti si meni tak sladak, k'o bombon! Što radiš u subotu navečer?
A lik odgovara:
- Prsa i ramena!
Eto ga. Tko joj je kriv, kada momke traži po teretanama. Ako se niste nasmijali, vic nije vic... Kada biste znali zašto je baš ovaj vic ovdje, vi biste zasigurno:
1. nasmijali se (ali ne baš od srca jer bi kontekst priče prizvao neke vaše uspomene na slomljena srca
);
2. uputili mi sućutni pogled;
3. pozvali me na čašicu razgovora;
4. zakolutali očima i vratili mi istom mjerom... drugim vicem sličnoga ranga;
5. ispljuskali me... ili me posadili, kao malu bebu, preko koljena, pa po turu;
6. pucnuli mi prstima pred očima: "Hej! Probudi se!"..................................................
I probudih se. I (pro)nađoh se kako savijenih nogu (kao fetus u majčinoj maternici) pogledavam prema plavim zidovima svoje novosamotne spavaće sobe, potom okrećem pogled prema bijelim (naravno, kao šlag bijelim!) oblacima, potom prema Van Goghovoj reprodukciji naslovljenoj Sorrow. Pa se stvori s donjeg dijela kreveta moje četveronožno dlakavo biće, duha punog gotovo kao Almodovarova Kika, natjera me u ispiranje tragova noći u zeleno obojenu prostoriju. Pogledah se u ogledalo i padne mi na pamet ruska narodna poslovica: "Ne kvari ogledalo što je obraz ružan". Nije, i nije BAŠ tako ružan, pomislim, i nasmijem se sama sebi u brk. Sve je stvar percepcije, rekla bi teorija relativnosti. Ali su, ako možda ne znate, Einsteina jednom pitali postoji li Mjesec ili je "sve.... bla bla bla... stvar percepcije"? Naravno da je odgovorio da Mjesec postoji. Postoje, dakle, činjenice: o meni, o vama, o svima, o svijetu, o mozgu i srcu, prirodi i instinktima, nagonima i potrebama. Hoće li one biti neoborive ili ne... e, to jest stvar percepcije. Obaram tako, polako, jednu po jednu, i privatno, u svojoj glavi i intimi, činjenice o sebi. Neke će biti neodržive. I protjerane kao čađa, prašina i nakupina kamenca.
pipi_piaf
13.05.2007. u 12:29 |
6 Komentara |
Print |
# |
^
(Ne)mogućnost kontrole
Pročitala sam nešto što se nadovezuje na post majstorice s mora o platonskoj ljubavi i što djelomice lomi moj načelno pozitivni stav o takvoj vrsti ljubavi. Piše u jednoj ruskoj knjizi da "platonska ljubav donosi nemir više od svake druge ljubavi"... Toliko o platonskim ljubavima. U svojim naknadnim romansiranim verzijama (kao što je ona o Ernestu i Marlene) ona je nevina, čista i nadahnjujuća, u zbilji je - svjedočim i svojim primjerom - izvor nemira koji se ne želi i ne može smiriti. Koji je permanentno stanje zatišja pred buru (kada se čovjek odmara u (lažnoj) nadi) i bure pred zatišje (kada odlučuje, po stoti put, ostaviti sve ljubavi i pozabaviti se pronalaženjem one jedine, čini mi se, vječne - one prema sebi). Mislim da je voljeti sebe još jedna od vještina koje se - u mome slučaju - tek slijedi naučiti. I učenje te ljubavi stalno odgađam, a sada mi je jasno i zašto: zato što je i ta ljubav, kao i svaka druga, odgovornost: obavezna sam sebi ne pristajati na raznorazne abnormalne kompromise, ljude i iscrpljujuće 'moram to i to' koji ne njeguju moje unutarnje biće. Možda je sve u češćem smijehu, humoru naspram sebe i naspram drugih ljudi; neočekivanih događaja i obrata sudbine.
Anyhow...
Opet nastavljam (tuđe ili svoje) misli Sada one od moga prethodnoga posta o o žudnji za kontrolom/nemogućnosti kontrole...
"Kojiput nema riječi koje bi nas mogle ohrabriti. Kojiput jednostavno moramo skočiti. Mora postojati neki trenutak u čovjekovu životu, neko doba kad će imati povjerenja u smjer kojim ga ljubav vodi, kad će se više bojati nemogućnosti da se makne iz napukla riječnog korita psihe, nego lutanja po bujnom, ali neistraženom teritoriju. Kad previše kontroliramo, imamo sve manje života koji možemo kontrolirati."
Riječi su to iz knjige Clarisse Pinkole Estes, Žene koje trče s vukovima, koju najtoplije preporučujem (osobito ženskim) čitateljicama moga bloga.
I još nešto :
"Jung je rekao: 'Bilo bi bolje kad bismo jednostavno priznali svoje duhovno siromaštvo... Kad duh oteža, on se obrati vodi... Stoga put duše... vodi k vodi.' Povratak kući i razdoblja razgovaranja s tuljanom sa stijene u moru naša su djela urođene cjelovite ekologije jer to predstavlja povratak vodi, susret s divljim prijateljem, onim koji nas više od svih drugih voli neprekidno, bez zadrške i iznimno trajno. Trebamo samo pogledati u te duševne oči i naučiti da smo 'divlji, mudri i skrbni'."
Koliko ste često u onome stanju duha u kojem intuitivno osjećate da "ništa ne ističe svjetlo, čudo ili blago tako dobro kao mrak"? Tapkate li u tome mraku, kao što ja često činim, ili ga iskorištavate - kao što i sugerira Clarissa - da ojačate ono što je u vama oslabljeno?
Jeste li usamljeni?
Pipi_piaf
08.05.2007. u 10:35 |
10 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
svibanj, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (4)
Srpanj 2006 (13)
Lipanj 2006 (19)
Svibanj 2006 (10)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Sve što jednoj mladoj dami prolazi kroz glavu dok je: 1. daleko od belog Zagreb grada... ili 2. u njemu. Kako god bilo, ona je retro treba, s povremenim cudnim i melankolicnim, ali nikada letargicnim izljevima (njeznosti, ljutnje, ljubavi, paznje, strasti, tuge, nervoze, dosade, optimizma, pesimizma, nade, vjere i posvemasnjega crnila)...
Školjka
Svojim stalnim plačem
uznemiruje more
koje se kida
i propinje
u dubini svake stvari
mučene same sobom.
Ali to ne probija
sebični prostor ljubavi.
(Z. Golob)
SVJESNI I NAMJERNI PLAGIJAT S Georg bloga
... ali nije zlobni ili pohlepni, nego naprosto - nužni...
Poslušajte koji savjet......
Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovaj tekst, i vrijeme kada možete
odabrati hocete li ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena s voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete "Volim te" svome partneru i svojim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podjeli
vaših dragocjenih misli s drugima.
OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Loša raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. "Besposlen um je
radionica lošega." A ime lošega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo što. Naši domovi su naše sklonište.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoć.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetališta, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.
I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.
...
KOME NAMIJENJENO?!
... slučajnim BLOG putnicima koje zanima kako je živjeti u wanna-be kapitalističkoj verziji (još uvijek) duboko ukorijenjene utopije 'bratstva i jedinstva'?
Ne zato. Namijenjen je onima koji će me pitati: "I kako je bilo?"... tamo ili vamo... s vasima ili nasima... pa da skratimo muke, ostanemo što vjerodostojniji i sačuvamo (dobro) pamćenje...
DA NE BI BILO ZABUNE...
Čitaoče, teksta nema,
ti si sam na startu,
sve se stvara u tvom duhu,
sude Bonn i Tartu.
Nema teksta pa ni pisca:
piri maštu tvoju
android od rešetkica
sklon kratkome spoju.
Čitalice, nema mene,
ni onih što nudih.
Ostala si samo ti.
E, pa sretna budi.
(I. Slamnig)
Telling Stories
There is fiction in the space between
The lines on your page of memories
Write it down but it doesn't mean
You're not just telling stories
There is fiction in the space between
You and me
There is fiction in the space between
You and reality
You will do and say anything
To make your everyday life
Seem less mundane
There is fiction in the space between
You and me
There's a science fiction in the space between
You and me
A fabrication of a grand scheme
Where I am the scary monster
I eat the city and as I leave the scene
In my spaceship I am laughing
In your remembrance of your bad dream
There's no one but you standing
Leave the pity and the blame
For the ones who do not speak
You write the words to get respect and compassion
And for posterity
You write the words and make believe
There is truth in the space between
There is fiction in the space between
You and everybody
Give us all what we need
Give us one more sad sordid story
But in the fiction of the space between
Sometimes a lie is the best thing
Sometimes a lie is the best thing
Arsen Dedic
Cistim svoj zivot
Cistim svoj zivot
kroz prozor ormar stari
cistim svoj prostor
od nepotrebnih stvari
Gdje li sam ih kupio
gdje sam ih sakupio
Cistim svoj zivot
petkom odvoze smece
kada se nada budi
i kad je blago vece
Cistim svoj zivot
od onih supljih ljudi
kojima vjetar huji
kroz glave i kroz grudi
Cistim svoj zivot
da spasim dok je vrijeme
malu jutarnju njeznost
i gorko nocno sjeme
Cistim svoj zivot
od prividnog svijeta
od ljubavi bez traga
od jeftinih predmeta
Cistim svoj zivot
to hrdja je i tmina
i ostacu bez iceg
al' bolja je tisina
Elegantly Wasted
Look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's running
Why don't me make it rain like we used to
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
Look at all the crimes
Baby's down on the world cause she owns it
Making up her life
Nothing more, nothing less makes it Voodoo
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
We look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's fine
Why don't we make it rain like we used to
We run
We hide
We want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted (feels like, feels like)
Elegantly wasted - you could be right
Elegantly wasted - you could be certain
Elegantly wasted - you could be right
Feels right, feels right
New Angels of Promise
We despair
We are the dead dreams
We take the blame
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the fabulous lovers
I'm a blind man and she's my eyes
Suspicious minds
You didn't feel us coming
In this lonely crowd, it's always time
New Angels of Promise
we despise
Don't fall apart now
We are the silent ones
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the tabular lovers
We listen to the storm
