I ja u izbjeglištvu...
I ja sam, kao i Nilo prije koji dan/tjedan, spakovala psa, najnužnije stvari i nekoliko knjiga i otputovala u jedno malo, divno mjesto. U svoju oazu - u kojoj vrijeme stoji onoliko intenzivno koliko se ono mijenja u tzv. metropoli...
.
Prije polaska bila sam na koncertu, apsolutno divnome koncertu Zorana Predina, od kojeg mi je ostalo, osim nekoliko sati dobre, ali stvarno dobre svirke, misao da - kako god bilo, sve uvijek završi na dobrome.
Ovo nekad grozno, a nekad divno (i grozno i divno do suza
) turbulentno razdoblje u posljednje vrijeme nije ništa drugo do ŽIVOT. (I uvijek je zapravo turbulentno, i divno i grozno, samo što je ranije netko drugi odgovoran... na njega bez puno razmišljanja možemo prebaciti dio krivnje ako stvari ne odu smjerom koji nas čini sretnim.) Ono što mi se sada, za razliku od prethodnih godina, događa je onaj prokleti feeling da se tuđi životi koturaju možda ne brže od moga, ali zasigurno putem na koji ja nikako da zagazim. Znate onaj feeling kada vam se čini da ćete učiniti ama baš sve što je moguće samo kako biste svoj vlastiti život ODGODILI, zauzdali ga omčom koju čvrsto držite u rukama i uz pomoć koje ćete biti sigurni da ga uvijek, ili barem većinom, imate pod kontrolom.
Knowing me, knowing you
MonoperajAnka je još prije koji tjedan otvorila zanimljivu temu na svome blogu. Trenutno nešto čitam, pa ostavljam u ovome postu svoj komentar na pitanje o tome koliko je 'na visini' pisati blogove (što je, kao oblik književnoga izražavanja, popljuvao Igor Mandić):
Možda i važniji dio slijedi:
Riječ je o Andrićevoj Prokletoj avliji... Neki su možda i prepoznali govor fra Petra...
Često mi prolazi kroz glavu ne samo koliko poznajem druge nego i sebe samu... Imate li nekad osjećaj da živite 'podvojenim' životom: jedno ste u javnosti, drugo ste dok ste sami sa sobom u svojim mislima i strahovima? Katkad vas te misli i osjećaji iz tog intimnog, nikome (ili rijetko kome) znanoga života nadvladaju, pa se drugima oko vas vaše ponašanje čini u najmanju ruku čudnim. A vi tek tada zapravo dajete drugima ono od čega ste sazdani. Inače nudite samo krhotine svoga (istinskoga) bića.
Nalikuju li vaše slike vama samima? Ili je riječ o kopijama koje s originalom imaju malo ili nimalo veze?
pipi_piaf 20.04.2007. u 12:16 | 10 Komentara | Print | # | ^
U mađarskoj provinciji
Hvala ti, draga Nilo!
Jeste li ikada bili na znanstvenoj konferenciji (ili u nekom drugom poslovnome svemiru) s "JAKO pametnim" (muškim) ljudima? Jeste li ikada - dok ste radili prve korake u tome svijetu - smatrali da je sve ono što čujete da izlazi iz njihovih ustiju razina koju sami nikada nećete moći doseći? Pa ste prolazili raznolike privatne (intelektualne) blokade... iscrpljivali se i promatrali sami sebe manjima od makova zrna... dok niste shvatili da je gotovo jedina važna razlika između vas i Njih u tome što su Oni shvatili da je dobro - ne činiti dobro - nego dobro se prodati. Imidž je sve: navlačenjem dobre maske navlači se i poštovanje, uvažavanje te divljenje. Dobivate pravo na 'dobru prođu'. U svakom slučaju, svaki se put, kada se nađem u takvoj situaciji, iznova prisjetim 'moga' svijeta, svijeta ljudi koje volim, i u kojem se ni za kakve novce ne može prodati ne znam koliko hinjena i dobro napravljena maska. Znamo se predobro da bismo bili toliko kukavni nositi masku. Znate kako odrediti 'svoje' ljude i 'svoj' svemir? U njima smo oslobođeni barem jednog od brojnih strahova: onoga od samih sebe.
Uglavnom, okružena sam s točno 23 nadobudna muškarca (bojim se i sebe i njih), većinom u sakoima i kravatama, i sa samo dvije malo manje nadobudne žene. I ja među njima, sa svojim jednim komadom robe viška i naušnicama mamine prijateljice, iznosim teze svoga znanstvenoga rada. Njihove su oči uprte u mene, a ja - umjesto da uživam ako ni u čemu drugome onda barem u taštini, jer, eto, nitko nije zaspao dok sam pričala - jedva čekam da se maknem iz pozicije povlaštenoga djeljitelja (narodnih) mudrosti te vratim nazad u onaj svoj svijet u kojem, s vremena na vrijeme, udahnem onako lijepo, punim plućima...
U svakom slučaju, trenutno se nalazim u hotelskoj sobi jednog mađarskog gradića koji se, za čudo jedno (svima nama koji po klišejiziranome shvaćanju smatramo državu naših susjeda ravnom pusztom) nalazi među brdima. Soba je u potkrovlju, čak i danju, premda je lijepo vrijeme, svjetla moram držati uključenima kako ne bih 'ulovila zeca' padom preko nekog komada namještaja. Ne osjećam se posve ugodno pisati - kao da mi nedostaje onaj moj poznati svijet u kojem onda mogu mirno stvarati i restrukturirati svoje vlastite mentalne mape.
Ljubav, zaljubljenost, vezivanje i platonski odnosi česta su tema nekih od mojih redovitih blogovskih štiva u posljednje vrijeme. Interesantno promišljanje ... zaljubljenost, ljubav ... možda baš toliko prijemčljiva tema jer je njezina istina neodgonetiva.
Složit ću se s promatračem i prebacit ću njegov komentar u svoj post:
"Ljubav nije vještina. To je pitanje dara kao i poezija.
Ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće."
Puno istine ima u ova dva retka.
Ima puno istine, osim one da je i poezija, to je još ustvrdila Antika, isto tako vještina.
Jedan je od tih nadobudnih gospodina s kojim dijelim konferencijski prostor i moja bivša, prilično slatka
ljubav. U vrijeme trajanja naše ljubavi tako smo dobro znali što reći, učiniti, gdje postaviti ruku i u kojemu smjeru pogledati, kako provoditi večeri i o čemu polemizirati, kako smiriti pitanja te čime nasmijati... Nakon poprilično dugog vremena razdvojenosti jedan pred drugim zamuckujemo, smješkamo se (jer ne znamo što bismo drugo), bacamo neke necjelovite šale baštinjene od onoga kratkog dijela života kada smo međusobno uživali, promatramo se sve dok onaj drugi ne vidi da je promatran, a onda sklanjamo pogled i između nerazumljivih riječi o Heideggeru, razvoju znanosti u srednjeeuropskim kulturama prijeloma 19. u 20. stoljeće, masovnoj, elitističkoj, egzistencijalističkoj, romantističkoj, postmodernističkoj i popularnoj kulturi; Lotmanu, Adornu, (neo)marksističkom liberalizmu i kulturnoj industriji, razmišljam(o) sljedeće:Govorim o emocijama. Ne o onome što smo naučili provodeći s tom drugom osobom vrijeme, pa to vremenom i preuzeli kao novu stranicu vlastite mentalne mape, nego o emocijama. Što je to kad nekoga više ne voliš, nisi ni zaljubljen, niti u bilo kojem obliku vidiš tu osobu prisutnu u svome sadašnjem i budućem životu, ali te svejedno obuzme ono nešto u trenutku kad se prisjetiš da samo vas dvoje, od svih ljudi koji vas okružuju u tome trenutku, znate da ste jednom dijelili nešto što se ne dijeli sa svima?
pusa,
pipi_piaf 13.04.2007. u 18:07 | 10 Komentara | Print | # | ^
Bez riječi
Hm... hm... hm...
Sretan Uskrs!
Kako izraziti emotivne vrtloge? Kako izraziti život? Postoje li dovoljno adekvatne riječi? Ili - u onim nekim presudnim trenucima - riječi jednostavno nisu dovoljne?
Meni, kao prilično uvjerenoj nevjernici, pravilnosti koje se događaju u posljednje vrijeme ruše sve (nevjerničke) teorije... Postoje neke situacije u kojima čovjeku, kolikogod bio analitičan i skeptičan, ŽIVOT jednostavno začepi usta i zaveže misli u čvor. Kada sve teorije padnu u vodu hrabro-ludim postupkom jednog jako, ali jako dragog bića. Kada se zbiljski dogodi nešto nakon čega nikada više ništa neće biti isto. Bit će drukčije, i bolje, i ispunjenije. Oni prijelomni trenuci - kojih se svi bojimo - a istodobno ih i nestrpljivo iščekujemo. Kada dođu, tek onda znamo zašto smo ih tako nestrpljivo čekali: jer su čisti, posve čisti smisao. Nije dotad sve besmisleno, ali je samo pripremna faza.
Za koje ste trenutke u svojim životima znali da nakon njih ništa više nikada neće biti isto?
Sretan vam Uskrs... i vjerujte mi da je život prepun čudesa... treba ih samo strpljivo čekati...
Pipi_piaf
Wear Sun Cream
Je li ono bio Ted Turner koji je 'uglazbio' svoj govor na nekoj od podjeli maturalnih svjedodžbi u SAD-u? Ono nešto prilično zanimljivo, čak i mudro, i kroza sve se provlači leitmotiv: "Wear Sun Cream..." Tip je imao light verziju raka kože. Ili nešto slično.
Moj bi leitmotiv bio: "Make Back Up"
Da vam se ne dogodi, kao što se meni dogodilo prije koji dan, da po povratku kući uvidite da je cijeli vaš 'dodatni mozak' odjednom ispražnjen od svega čime ga ste punili proteklih godina. Radila i ja, dakako, back upove, ali nedovoljno: nepovratno je izgubljena gotovo cijela (uz čast izuzetnih stvari) prošla godina.
Zanimljivo je do koje smo mjere upućeni na tehnologiju. Ono staro 'uzdaj se u se i u svoje kljuse' ostalo je, doduše, prisutno, ali tek u tragovima: razvojem tehnološkoga društva ta je narodna mudrost promijenila svoj (ideološki) svlak. U se i u svoje se kljuse uzdaju samo oni:
1. lijeni (koji se ne žele opterećivati novim znanjima, pa tako ni onima o tehnološkim pomagačima);
2. uporno tradicionalni (koji ne žele opterećivati svoju ionako iscrpljujuću adaptaciju u sve brže i sve intenzivnije mijenjajućom okolinom);
3. zaposleni u retro-firmama (koji nemaju potrebe za opterećivanjem mišlju da bi se posao mogao unaprijediti);
4. nepopravljivo romantični (koji smatraju pisano pismo, sporo putovanje vlakom ili telefonske dogovore tri dana prije sastanka romantičnim dobivanjem na vremenu).
Svijet je brz: pogledajte književnost! Davno su se promijenila vremena u kojima su za glavna događanja romana pripovjedači imali as u rukavu s kojim neće pogriješiti: putovanja vlakom. Svi (naj)važni(ji) događaji, drame, traume, sudbonosni susreti, dogovori i prosvjetljujući razgovori događali su se u kupeu vlaka kroz čiji su prozor protagonisti promatrali stada konja, sunca u zalascima i vrhove planina. Sada putujemo avionom, ako se odlučimo na vlak - onda je riječ o nagibnome, u kojemu je posve nemoguće, imate li malkice osjetljiviji želudac, ne samo razgovarati nego i uopće i o čemu razmišljati.
Oswald Spengler se pita 1931. otkad postoji čovjek, vrsta grabežljive zvijeri, kako navodi. I odgovara: od postanka ruke. Ruke koja ne slučajno nalikuje alatki: pa čovjek, oboružan rukom i u ruci oboružan kuhačom, oružjem ili računalom, stvara, opstaje i razvija se. Međutim, priroda je uvijek jača i time, po Spengleru, počinje čovjekova tragedija. On postaje o 'alatima', produžecima vlastite ruke, posve ovisan.
Te su me misli lupile kao mokrom krpom po glavi kada sam otvorila (Pandorinu?) računalnu kutiju koja pamti moj život bolje od mene same i ugledala prazninu, nulto stanje, ništa. Znate što je dobro? Odjednom sam se, kada se više nisam mogla osloniti na pamćenje kompjutera, morala osloniti na svoje vlastito: i prisjetila sam se proslave Nove godine 2005. (jer mi nedostaju slike), i nekih ljudi kojima sam pisala sada mi se čini posve sumanuto blesava pisma, i nekih ljudi s kojima sam doživljavala ljekovite događaje u mome izvanhrvatskome životu... Sjetila sam se puno stvari i shvatila sam da su trebali odavno biti izbačeni iz kompjuterske memorije na neku drugu memoriju. Ne posve bačeni u trash, ali ni jako daleko od njega.
Ne sumnjam da ću ponovno, i to vrlo brzo, ispuniti memoriju kompjutera, ali "povijest jest učiteljica života". Na tu se misao vjerojatno neću vraćati... do novoga gubljenja kompjuterskoga pamćenja
Pusa, radite back upove,
pipi_piaf
Otkucaji života...
... odnosno, Stranger than Fiction, je must-see film.
Jedna jabuka, pečeni kolačić, šalica kave, jedan kišobran, pisaći stroj i bijela četkica za zube dovoljni su da mi potvrde da je u redu (kao što je mnogo toga u redu...) sumnjati u Maslowljevu piramidu potreba, baviti se onim čime se bavim, vjerovati ono u što vjerujem, čuvati ono što mi je najdragocjenije, miriti se s neobičnim dijelovima sebe, (naivno) jačati povjerenje u LJude. Inzistirati - bez ustupaka - na smislu.
Sve ostalo čemu me je naučio apsolutno fantastičan film provlačit će se kroz moje buduće zapise... posve sam sigurna.
pipi_piaf
Najgore je kada ti se ostvare ideali...
... naslov je današnjega posta Krležin citat. Nešto definitivno vrijedno razmišljanja...
Nego... I JA sam - suprotno svojim principima - pogledala I vrag nosi Pradu Jedino je u tome filmu fascinantna preobrazba Meryl Streep koja stvarno može protezati granice svoga (glumačkoga) identiteta u neviđenim smjerovima. Ako sam neke dobre strane filma propustila zbog svoga inicijalnoga stava predrasude, ispravite me!
U ovo me je nedjeljnje 'bezvremensko' vrijeme potaknuo na razmišljanje jednan današnji zapis iz Novoga lista. U njemu jedna naša svima poznata kazalištarka (namjerno ne navodim ime, jer je za samu priču važnija ideja, nego konkretna osoba i konkretna usta) navodi da je čovjeku potrebnije dobro kazalište od kruha. Proširimo li tu njezinu misao, dobit ćemo da je umjetnost, u bilo kojim svojim pojavnostima (ono nešto što je oblikovano kreativnošću ljudskoga duha (i tijela)) važnije za opstanak ljudske vrste od onoga što smatramo osovinama egzistencije. Potaknula me je poznata kazalištarka da dekonstruiram Maslowljevu piramidu potreba koju tako često navodim kada me neko drago stvorenje priupita za savjet oko nekoga problema. Čak i kada je problem emotivne naravi, ja odgovaram: "Trebaš nešto pojesti, pa se dobro naspavati, pa onda...".
Je li samoaktualizacija mit? Ako nije - možemo li do nje doći bez ostvarivanja svih onih fizioloških potreba, potreba za sigurnošću, društvenih i onih za poštovanjem? Po Maslowu - ne možmo... Jer samoaktualizacija uključuje moralnost, kreativnost, odustajanje od predrasuda, sposobnost rješavanja problema i, na koncu, sposobnost prihvaćanja životnih činjenica. Paradoksalno, ne znam kako vi, ali ja sam najkreativnija kada mi je najteže, moralna se trudim biti uvijek, ali sam najmoralnija kada su mi neke potrebe najnenamirenije, posve sam bez predrasuda kada sam najnepoštivanija od drugih, sposobnost rješavanja problema eksponencijalno raste kada sam i fizički i psihički ugrožena, a životne činjenice prihvaćam tek kada mi se tijelo počne lelujavo kretati... Posve, dakle, suprotno od onoga što Abraham govori. Je li to u redu?
Ako je samoaktualizacija zapravo spoznaja sebe - ono što će istočnjačka filozofija nazvati prosvjetljenjem (ili kako drukčije u New Age varijacijama na istu temu) - kako se onda u cijelu priču uklapa ono što sam neki dan pročitala kod plavookog proljeća i što sam jako duboko osjetila kao jako duboku istinu: Možemo li zaista spoznati sebe prije nego što nas neočekivano snažno iskustvo istrgne iz životne rutine? Tako barem zbore korice Murakamijeve knjige...
Snažno je iskustvo trigger za samoaktualizaciju? A ne posljedica koja slijedi zadovoljenje potreba?
Bit ću lakša, obećajem! (a obećanje... ... znamo svi što je )
Pusa, ugodan tjedan,
pipi_piaf
