Čovječe, ne ljuti se
Možemo li proživjeti iskustva koja u zbilji nikada nismo doživjeli?
Čitanjem knjiga, slušanjem priča drugih ljudi, gledanjem tuđih fotografija, intenzivnim osjećanjem sličnosti naizgled različitih mjesta na kojem se nalazimo? Uviđanjem paralela, sličnosti sudbina mene i nekog posve nepoznatog, odgojenih po posve drukčijim pravilima igre.
Naravno da možemo: dovoljno je pročitati kako se Milan Begović uvlači u žensku psihu i piše o 'ženskim' potezima kao da ih sam proživljava; ili kako Dostojevski s realističkom strašću piše o zločinu koji sam nikada nije počinio.
Zašto svejedno tražimo doživjeti iskustva - kad ih ionako, po zakonima ljudske prirode, ne proživljavamo u trenu u kojem se ista događaju, nego tek nakon što to iskustvo pripada završenoj prošlosti?
Osjetiti na tuđoj koži lakše je nego na svojoj vlastitoj, koji nas vrag onda tjera da IPAK žrtvujemo čistoću svoje kože? Zbog znanja? Iskustva koje nosi promjenu dugotrajniju i upečatljiviju nego ono koje zapravo nismo doživjeli?
Da, sve jasno, no što učiniti s tim znanjem? Ionako se većina ne može artikulirati u riječi, ili može samo djelomično, pa ga Drugome ni ne možemo prenijeti... Ili, kao u računalu, većina završi u trashu... Neupotrebljivo u dani trenutak, pa bačeno, nakon nekog vremena zaboravljeno. Eh, kad bi mozgovi nas ljudi bili kao kompjuterski: baciš što ti ne treba u trash, očistiš recycle bin - i nema tragova. Kao da zapisa nikada nije ni bilo...
Anyhow...
Slobodan je čovjek onaj koji umije slijediti pravila igre, čitam danas u jednom intervjuu... Nakon ovog dugotrajnog iskustva Rusije na svojoj vlastitoj koži čini mi se da TEK SAD, polako, jako polako, postajem slobodna ovdje... Možda zbog svijesti da se uskoro vraćam kući? Možda. A možda sam prelomila u sebi neke barijere, naučila se s distance promatrati vlastita iskustva i sebe samu...
Pusa, do skorog,
pipi_piaf
Viza, iza, za, a
Vratih se - doma???? - ne doma, vratih se u Piter... Zašto... Zato što je lijepo... Zato što je prljavo inspirativno, nered tjera čovjeka da uvede red u vlastitu glavu, a nepravednosti prisiljavaju na brušenje sustava vrijednosti. Na glancanje principa.
Viza - da ili ne za Hrvate - riješena je.
Pokušajmo napisati logičnu priču o mome malom putešestviju u Latviju!
Viza istječe 20. 7. Nama Hrvatima za boravke do mjesec dana ne treba viza nego pozivno pismo ili turistički vaučer. Vaučer imam u džepu već mjesec dana. Svejedno, trebam preći granicu, napustiti Rusiju i po logici stvari graničnici bi me trebali odmah pustiti nazad...
Dolazim na granicu s Latvijom. Ruske tete koje tamo rade se smiju, ne znaju kakva je to država Hrvatska
. "Pa gdje je ta Hrvatska?" Ja kažem da je to jedna od držva bivše Jugoslavije. Dajem im isprintan dokaz da mi ne treba viza (s web stranica Veleposlanstva Rusije u Hrvatskoj). Raspravljamo se, one ne znaju treba li mi viza, razgovaraju voki-tokijem, ni čovjek s druge strane voki-tokija ne zna. Odlaze one s mojim isprintanim dokazom, ja mislim da odlaze provjeriti - pa će se vratiti - ne želim imati problema, pa čekam njihovo zeleno svjetlo za povratak u Rusiju samo s turističkim vaučerom. Minute prolaze, one se ne vraćaju. Tražim ih po vlaku, policajac me tjera u moju kabinu:
"Sad će vam one doći. Pričekajte sekundu."
Čekam ja i više od sekunde, njih nema, a nema više ni moga pismenoga dokaza da mi ne treba viza
. Vlak kreće. Ja odlazim do Rige.
Veleposlanstvo Rusije u Rigi prima dokumente od 9 do 13 sati. Vlak stiže u 9. 45, trčim do ambasade. Tamo je ogroman red. Ako ne predam dokumente, mogu ih predati tek u petak, što znači da vizu mogu podići tek u utorak: frend je dobar, ali mi je neugodno ga toliko dana gnjaviti... Razgovaram s djelatnikom konzulata, govorim mu da mi viza ne treba. On me šalje konzulu. Čekam konzula 15-ak minuta, ne dočekam ga jer mi djelatnik dolazi reći da "Vi ste se samo htjela progurati preko reda. Hrvatima treba viza
." I svašta mi je još izgovorio.
Pošalje me na začelje reda. Nema šanse da stignem do 12. 30 predati dokumente.
Razgovaram s drugim djelatnikom ambasade, objašnjavam mu situaciju, da je "malo nezgodno", da je razlika između mene i ostalih ljudi u redu u tome što su svi oni:
1. iz Latvije ili
2. mogu vizu napraviti u bilo kojoj latvijskoj turističkoj agenciji: ja ne mogu: jer mi neće primiti turistički vaučer 
, vjerojatno jer nemam prijavljeno boravište u Latviji, a nisam iz SAD-a ili neke važnije države.
Smiluje se djelatnik, pušća me preko reda. No prvi djelatnik iz ove priče je ljut na mene "jer sam se htjela progurati preko reda". Šalju me (ponovno) na kraj reda:
"Čekajte do 12. 30."
Već je pola 12, ja se nadam da će me pustiti u 12. 30, kada svi odu. Sjedim na suncu, čitam, nadam se najboljem. Pola jedan je: "Ne primamo više dokumente za danas.
"
Ja ostajem stajati. Još jednom im objašnjavam situaciju. Napominjem im da mi ne treba viza. Oni su pravi ruski prasci: ne puštaju me: "Trebali ste računati na gužvu. Trebali ste doći ranije. Trebali ste..."
KAKO JA MOGU ZNATI DA ĆE BITI TAKVA GUŽVA, KAKO MOGU ZNATI DA PRIMAJU DOKUMENTE SAMO DO 12. 30 AKO NA WEB STRANICI PIŠE DA RADE DO 17 SATI?????
Ja se - od jada i bijesa - rasplačem
. Kažem im da ću napraviti skandal od toga kad se vratim u Hrvatsku. Da će se znati kako se Rusi ponašaju prema strancima... Kažem im da mi je sestra političarka (sorry, M. - bila sam očajna
) i da se bolje pripaze jer bi mogli dobiti po prstima.
Oni odlaze.
Vraćaju se po moj vaučer. Već je 13 sati.
Provjeravaju vaučer.
Vaučer je OK.
Kažu: "Vratite se u 15. 15. Vidjet ćemo možemo li tada uzeti vaše dokumente."
Vraćam se. Predajem dokumente. Prvi djelatnik, vrag ga odnio, mi govori: "Vidite, ipak smo vas primili."
JA SE OSJEĆAM KAO POTPUNO IDIOTKINJA.
Osim što sam morala platiti PUNO za vizu, ne mogu je dobiti bez zdravstvenoga osiguranja. To mi je treće zdravstveno osiguranje koje trenutno imam.
Sljedeći dan dobivam vizu.
Vikend provodim u prirodi s Latvijcima, uživam kako život može biti jednostavan i neopterećen.
U nedjelju navečer odlazim za Rusiju. Na granici Latvija-Rusija Latvijac me pita odakle sam. Ja kažem iz Hrvatske. Njegov kolega se osmjehuje i pita: "Odakle, iz Kostarike?!" I gleda me kao da sam s druge planete.
Na ulazu u Rusiju rade iste tete kao kad sam dolazila. Prepoznaju me. Pitaju me što sam napravila. Ja kažem da sam napravila vizu.
Draga teta Ruskinja kaže:
"Mi smo malo proučavali kad ste vi otišli. VAMA HRVATIMA NE TREBA VIZA."
Mene kao da je netko polio hladnom vodom.
IDIOTKINJA, tj. JA: "Vi znate da je vaša ignorancija meni zakomplicirala život?"
R. T. (Ruska teta na granici): "Znam. A što ćete... Znat ćete za sljedeći put."
I.: "Ali ja sam to znala i ovaj put!!!!! Vi niste. Vaše je ponašanje krajnje neodgovorno."
R. T. "A što ćete," smije se ona, glupača ruska
...
Sada sam u Petrogradu, s vizom koja mi nije trebala... Kraćih živaca i ponižena. Sama i glupasta sama sebi.
To je problem Rusije i sličnih sustava: ne ispadaju glupi oni koji taj sustav podržavaju, nego oni koji vide njegove mane i stupidnosti. I koji se baš zbog toga - čak i suviše - boje. Vraća mi se kao bumerang moja plašljivost i jedan od principa po kojima živim: "Najgora ljudska mana je glupost."
Žao mi je da sam žensko, žao mi je da imam dobroćudno lice kojega se nitko ne boji, žao mi je da nemam jake mišiće...
Tako mi i treba kad me strah rizika... Kad volim da su stvari by the book. Kad želim poštivati pravila države u kojoj boravim... 
puno pusa,
vaša, samo vaša, za koji tjedan...
pipi_piaf
Mir... Zapad
Ja sam potpuno zaboravila kako je zivjeti medju normalnim ljudima, u normalnoj, mirnoj drzavi... Latvija je odmor za srce i dusu!
Nece mi se nazad, zapravo, ali sam dobila danas vizu - i to moderniziranu 
vizu (koji oksimoron s obzirom na globalizacijsko doba, ha). Jos vikend off - i vracam se u svoj ludi mravinjak/zoharnjak.
Zurim, pusa velika,
pipi_piaf
Latvija i Zapad
Napravila sam onako kako sam se osjecala, a osjecala sam se shodno onome kako sam sanjala pretprethodne veceri: fabula sna vrtjela se pretezito oko neizbrojive kolicine velikih, ogromnih Gregor Samsa zohara koji su plazili po meni. Pa sam si rekla: ajde, stara, vrijeme je da promijenis krevet
.
Trenutno sam u Rigi, kod prijatelja Gatisa: divota jedna od covjeka. Vodi me veceras u vikendicu, nedaleko Rige,"da se odmoris od grada", htjela sam otici odmah sutra, cim dobijem vizu u zep - ali Gatis se odlucno protivi. Nema sanse, on radi party u subotu.
Ruska ambasada - ne znam vise je li to sve zajedno meni previse dojadilo, je li mi kapa puna ili vec odavno prepunjena - ali ne ide mi s Rusima. Danas sam se rasplakala - i tek onda su pristali uzeti moje dokumente (nemam "privremeno boraviste u Latviji"). Ja ne znam vise tko tu koga zaj*****, ali ja se vracam doma SKORO...
Put je bio dug, skoro 13 sati vlakom, ali za razliku od puta do Moskve: ima se kupe, teta stjuardesa pomno pazi da je voda ivancicama u vazi na ulazu redovito mijenjana, ponudi se kava i caj - no ne tjera ih se pod nos... Put prolazi stoga brzo.
Javljam se sutra - uspijem li doci do interneta, ne uspijem li - pisemo si kada se vratim (vjerojatno tek u ponedjeljak)!
Pusa, trcim do Gatisove vikendice,
pipi_piaf
Cipele u sampanjcu
Pada kiša, pa sije sunce, zahladilo je i vratila se jesen u Petrograd. Nije to loše: četiri godišnja doba u samo pola godine. Viza mi uskoro istječe, ali sam barem sredila smještaj. Imat ću krov nad glavom. Živjet ćemo mojih pet teta, dvije mačke i ja u našem domu. Koji Japanac katkad proviri, koja Kineskinja također, i koji Rus pljune na stepenište, ali to je uglavnom sve. O vizi razmišljam što i kako. Konzultacija dana - s iskusnim mačorom rusko-američkim završila je sljedećim:
Napravi kako osjećaš da je ispravno...
Ljudi moji, puno manje osjećam, a još manje što je ispravno. Zašto Albert Einstein plazi jezik na onom u postmodernizmu zlorabljivanome plakatu? Zato što je pametnjaković stari znao da se teorija relativnosti prelijeva preko svojih rubova i dotiče sve: pa i ono najelementarnije znanje. Arbitrarno je i relativno sve - pa i ono što ja osjećam da je ispravno.
Danas sam čak bila na razgovoru s gđom. Inspektor(ic)om, s velikim početnim I, i draga gospođa ne zna... Ne zna kakvi su dogovori između RH i RF... RH + RF = ???? Dobiva se - što!? Zadnja smo rupa na svirali svijeta i naša mala nalik na kiflu državica...
Anyhow... Profesori me američki i ruski primiše u svoj krug. Večeras smo pili šampanjac (kao zamjenu za votku) na brodiću, vozeći se nekoliko sati okolo naokolo Petrograda. Po kanalima i Nevi. Oprala nas je kiša i nije bilo vodiča, najveća je senzacija bio borbeni brod Aurora (film Ejzenštejna!) i nije bilo posve nezanimljivo. Pokrivali smo se dekama, a moj je hit profesor, mali crnac origjigji s Haitija, tamanio ruske suske. I pio se šampanjac...
Ja sam više - kao što znate - piva tip...
Ali navući s vremena na vrijeme koje drugo ruho osim ovoga u kojem je toplo, ali je nekad i dosadno i nije loše. U Srednjemu su vijeku karnevali trajali po tri mjeseca, u Antici je granica između stvarnog i karnevalnog života često bila jako tanka... pa što ne bih i ja malo probala kako je hodati u tuđim - umočenim u šampanjac - cipelama.
Eto, tako nestaje mjesta za poeziju...
Pusa, do sutra,
pipi_piaf
Besmisleno cudo i dalje tinja...
Unatoč tome i svemu ostalome, posebno tome što ne živimo više u lijepom, nevinom vremenu (u ovome vremenu vrijede drugi zakoni), ja bih se ipak malkice ispričala za svoje nejavljanje. Razlog je vrlo 'ruski', očekivan čak: nisam imala interneta. Bila sam - u doslovnome i prenesenome smislu - odsječena od svijeta. Ja na svome malome otoku, u svojoj maloj sobi, osim mobitelom, bez komunikacije s ostatkom svijeta... Hm, hm... Naslućujete malu laž...? Ne
? OK, prvi dio nije laž, drugi ipak jest: hodočastim svakodnevno na faks, po knjižnicama se muvam kao donedavno žohari po mojoj sobi... navečer sam preumorna, uronjena većinom u svoje misli koje mi se ne čine dovoljno zanimljivima da bih ih s vama podijelila. Čitat ćete - koga će zanimati, naravno, u mome doktoratu...
U Petrogradu je, nakon groznih vrućina, pala kiša. Da opere sudionike summita G8... Grad se uglancao za najjače ekonomske sile svijeta da pokaže svima: "Ne, nismo mi Rusi ispali iz igre...". Glancanje grada je išlo dotle da je gradonačelnica Petrograda zamolila građane da se lijepo obuku Putem do jednog kluba u subotu navečer turnuli su mi u ruku crveni cvjetić, popularni karanfil, da budem na diku i ponos ruskome narodu...
Ako znate koliko često ulazim u minicu i visoke štikle, znat ćete i da sam iz ruske (ženske) raje iskakala kao govno iz punča, , ... sve dok cvjetić u mojoj ruci nije popravio stvar...
Ludi, ludi svijet, dragi moji... Ludi, ludi...
Anyhow... Hodočastim na faks svakodnevno jer sudjelujem u jednoj ljetnoj školi, uglavnom s američkim predavačima i ruskom opozicijom (u predavačkoj strukturi) i ruskim studentima i američkom opozicijom (u slušačkoj strukturi). Moram priznati da je jako zanimljivo. Osim jedne cure Bosanke (bosanske Srpkinje) i predavačice-Europljanke iz Novoga Sada, ja sam jedini (hrvatski) autsajder... Iz male, balkanske države... Priča se o feminizmu, nacionalizmu, globalizaciji i razlikama među megakulturama. Kao primjere povijesnih i sadašnjih grešaka ne izvlači se glava iz vlastitog (ruskog ili američkog) pijeska, nego iz našeg - 'balkanskog'... Ja sam im jako zanimljiva kao predstavnica tog divljeg diskursa... A meni su oni zanimljivi kao predstavnici samozaljubljenog i moćnog svijeta koji o svemu drugome - osim o sebi samima - mogu 'jako pametno i na visokom nivou' govoriti.
Strastveni poljubac rusko-američki koji svakodnevno doživljavam tijekom predavanja toliko promašuje svoju bit: svatko od njih govori iz svoje pozicije jedinog i ekskluzivnog poznavatelja Istine i na koncu konceva meni nalikuju na klaune koji se dobacuju lopticama... igraju out-of-time & out-of-space ping pong...
Mislim o ratu kroz Freuda, o nacionalizmu i globalizaciji kroz Andersona, o medijskome društvu kroz Nietzschea i Barthesa... Stvari o kojima dugo razmišljam sada padaju na plodno tlo, što je dobar zaokret - premda oprezan s moje strane - u ONU strukturu znanja koju želim imati: visoku, ali ne hladnu, distanciranu, ali ipak uronjenu u stvarnost...
Dobro je biti autsajder: nitko ti ne zamjera poziciju gledatelja, sakupljača, a ugodno se - čak i pretjerano - iznenade kad im ti - iz svoje pozicije autsajdera - povežeš neke njima složene stvari u ... hm, hm... banalne istine...?
Ne mogu odoljeti a da ne završim sljedećim:
Nad krajolicima, nad zelenim boricima
uvijenim u maglu i dim, nad staklima
što se lede od daha đavola
nad tankim nitima globulina, nad kapljicama što se grušaju
nad papirima što ih raznosi vjetar
Nad strujama što podmuklo tope zlato i čelik
nad vjetrovima što huje pustim obalama
uzaludno tražeći lepršave haljine i zvuk usne harmonike
Nad mrklim aoristima, pougljenim imperfektima
nad kolonama, nad kolonama bez kraja
ponovno će proklijati nesretna ljudska sperma
ponovno će svoje žezlo podići mrkli bog
Vodat ćemo unučad između ruševina, misleći da
smo na plaži
Bit ćemo mrtvi a mislit ćemo da živimo...
Tako ja doživljavam Njih - i sebe - zahvaljujući Njima - tako jako živom...
Pusa velika, do sutra,
pipi_piaf
RF kisses USA... in the ass...?
"Više je razuma u tvome tijelu, nego u tvojoj najvišoj mudrosti", piše Nietzsche i ja se ne slažem...
To što se ne javljam istom frekventnošću kao proteklih mjeseci može značiti uglavnom dvoje:
1. popapali mi žohari i hladna voda jezik;
2. zaposlena sam, dobro mi je, zabavno mi je, dani su mi ispunjeni: živim ih koliko se može i da u danim okolnostima - pa navečer - u miru doma svoga i svojih žohara - sređujem dan u red... Ona čita, piše, čita, razmišlja, priča, popuši koju cigaretu i popije koju šaličicu čokoladnoga likera/pive, čita, piše, čita, razmišlja, priča, popuši koju cigaretu i popije koju šaličicu čokoladnoga likera... a u međuvremenu lupa komarce, muhe i ine životinje po guzici. Jednim udarcem - hah! - znate već kako ide dalje...
Stvar je u drugome... Za prvo se ne dam - ipak sam, dobro ste primijetili - napravljena od dobrog materijala. Hvala, mama, tata... Držim se na kupu, okupu i sakupu.
Radim puno. U domu na pet katova s po dvadesetak soba živi nas negdje 30-ak, od toga 21 vrlo ne-blagoglagoljivi Kinez; 3 tete na ulazu; jedna spremačica i jedna (grozomorna) šefica doma, i koliko ostaje? Četiri! Da, četiri: Turkinja Evrim, Ruskinja Zoja, hm, hm... mačka i ja.
Nije dobro, mogla bih zaboraviti socijalne vještine (ili ću po povratku doma saznati NAPOKON je li riječ o vještini ili naprosto dobro naučenome gradivu), ali - svejedno - kako god se činilo čudnim, najbolji period od kada sam došla ovdje. U grad ne idem, kada odem - iznerviram se, pa se smirujem, tako da ipak postoji neka dinamika, nije baš da sam zaplovila po mirnome moru...
Divne dvije tete iz knjižnice me ostavljaju bez daha: kao da su imputirane iz grotesknog kolektivnog tijela zvanog Rusija, kao da su izrasle odvojene od svog ovog ludila ovdje... Našla sam široku slavensku dušu. I to ne jednu, nego dvije. I to tako blizu (a mislila sam da je tako daleko...). Sve to u mirnoj knjižnici u kojoj je ČAK I NA 31 stupanj ugodno (toplo).
Na faks pohodim svakodnevno, slušati zanimljivija i manje zanimljiva predavanja američkih/britanskih/ruskih emigrantskih profesora... Zanimljivo... Vratit će vam se ne samo stručnjak za istrebljenje kukaca iz vašeg životnog prostora (koji su ovi - po zakonu prirodnog odabira - odlučili s vremena na vrijeme pohoditi), ruski jezik i probijanje kroz tunele i labirinte ruske administracije, nego i kao stručnjak za globalizaciju, feminizam, rat i nacionalizam, sociolingvistiku i TV serije...
Dobro je... Malo osvježenje u ove vruće dane...
Što još reći...? Svašta, svašta bi se dalo reći , ali neka zasad ostane tajne - ponestaje mi i papira, vidimo se za 38 dana, 912 sati, 54720 minuta i 3283200 sekundi...
Odbrojavanje počinje... SAD!!!
Pusa velika, velika,
vasa pipi_piaf
More, more...
Najriskantnije u životu je ne riskirati... Hm... hm...
I tako, vodeći se tom mišlju, krenuh jučer (sat i pol truckanja po metroima, električkama i maršrutkama) vrlo ambiciozno na još ambicioznije kupanje: da i vas i sebe izvijestim o tome kako je plivati u sjevernim morima... Izdaleka izgleda obećavajuće: ljeska se površina mora na suncu, ljudi se bućkaju, a plaža je pješčana... Hm... Milina jedna. Nalazimo mjesto, preznojene i preumorne od truckanja po prethodno nabrojanim prijevoznim sredstvima, približavamo se moru. Ah, oh, ne, ne i ne... Pa kakve su to alge
? Otkad je boja mora postala smeđa? Možda sam zaboravila... Ali, ne, ne i ne... Mirisi se ne zaboravljaju... Ne podsjeća me ovo što mi je u nosnicama u trenutku ulaženja u more ni na kakvo bliže ili dalje našem Jadranskom... Pa to bi mogla biti kanalizacija?!
Da, i boja je tu da potvrdi nažalost groznu pretpostavku: do daljnjega - odnosno do povratka kući - nema kupanja za mene... Tako mi i treba kada tražim kruha preko pogače. Da imam Ermitaž, pa Nevski prospekt, pa mostove, pa knjige - i uz to i čisto more... He, 'ko mi kriv?
Uglavnom, temperatura je oko 31 stupanj u hladu. Najtoplije ljeto - kažu ruski metereolozi - u posljednjih 400 godina. Meni su moždane vijuge oslabjele, jako, jako - pa ne mislim, nego radim. Lijepe mi se prsti za tastaturu, pa mi vi - koji ste mislili da su 30 i više temperature rezervirane samo za naše i južnije meridijane i paralele - ne možete više zavidjeti.
Pomalo osamljena i sve više nestrpljiva,
u iščekivanju povratka,
pusu kratku kao što je i ovaj zapis,
pipi_piaf
Svijet knjige
Hm... hm... o čemu pisati kada se čovjek privremeno udaljio iz Kaosa (stvarnosti) u Kozmos (sređenijega svijeta, onoga u knjigama)...? Da vam pišem što sam novoga pročitala i kako se to novo uklapa u ono staro kojim sam mislila da vladam? Hm... hm... nije to zanimljivo...
O komarcima koji me bodu sličnim intenzitetom kao kad sam bila beba, vrućini koja je ista kao i u domaji, hladnoj vodi tuša i toplim stopalima u krevetu?... Hm... hm...
Temperatura je oko 30. Danas me je posjetila pasport-kontrola... Paranoja društvo... Boje se ČAK i mene. ČAK i mene. Posjetilo me to na nu staru, dobru: "Uvijek se sjeti da se onaj kojeg se bojiš tebe bori još više..." Zanimljivo. Drži vodu.
Sutra odoh do plaže, sigurno ću ponovno doživjeti - bez obzira na već ispečen zanat rusoživota - nekolicinu kulturnih šokova, pa se - nadam se toplo kao što je topao i peterburški zrak - javljam sa zanimljivijim prič(ic)ama. Morala bih se više ugledati na Šeherezadu...
Zasad vam stoga šaljem VELIKU pusu posred čela,
kovrčavoj Sue ljubim madež na stopalu, hehe,
pipi_piaf
Put u raj
Na put u raj odlaze drugi, pjeva Arsen i prisjeća me na nešto važno...
Kako je živjeti u tuđini? Daleko od svega što vam je poznato i na što ste navikli?
Ima toga puno... Opširniju listu ću ostaviti za oralnu primjenu, kad se vratim...
Najvažniju ste stvar, slutim i osjećam, shvatili: moje priče o raspadanju, pa sastavljanju, pa raspadanju i tako unedogled povezane su s nečim vrlo jednostavnim i banalnim, a opet vrlo složenim:
ja sam ja ne zato što sam toliko visoka, toliko teška, imam takve oči i takve uši, volim ovo ili ono, bojim se ovoga ili onoga...
Ja sam (i) ono što predstavljam drugima. Ako ćemo cijelom čizmom/tenisicom/štiklom/japankom (po nahođenju) zagaziti u filozofiju: ja sam ono kako se vidim u pogledu Drugih. I kako me Drugi vide. Reverzibilni proces. Drugi bi, po mogućnosti, morali biti ljudska bića, inače stvar, odnosno ja, pada u vodu.
Čega nema u tuđini?
Nema tih identitetnih pridrživača mene kao osobe... i tada u meni, baš kako je Dostojevski svojim polifoničnim romanima vrlo uvjerljivo pokazivao, mogu zaživjeti svi mogući, potencijalni karakteri iz velike palete znanih i neznanih ljudskih karaktera. Doma se mogu migoljiti, mogu eksperimentirati sama sa sobom, ali u okvirima, omeđenim, određenim... (Kao) pod staklenim zvonom...
Polifona smo bića: simfonijski nas orkestri sviraju. U tuđini svaka sekvenca svakog instrumenta može zazvučati istovremeno i podjednako snažno.
Ovdje sam drugi, ali ne u smislu drugog ravnopravnog bića, nego drugačiji drugi. Na meni su fokusirani pogledi, neke plašim, neke zanimam, neki me posve ignoriraju. U svakom slučaju, udijeljena mi je pažnja - bila ona negativna ili pozitivna - u kontekstu ovoga zapisa nije ni važno. Bitno je da se na mene (podozrivo i s posebnom pažnjom) gleda. No praznim pogledom - jer ne znaju o meni ništa. Njima sam tabula rasa. U nekom smislu i sama sebi sam takva... Mogu biti tko god želim biti... Netko će reći da je TO sloboda, i ja sam isto mislila, ali ću sada reći da "fućkaš takvu slobodu". Ni sloboda nije bila ono što je nekad bila.
Ideja o slobodnome i slobodi bitno se razlikuje od njezine artikulacije u stvarnosti. Zašto? Ne zato što je sloboda velika odgovornost: pa ću za svaku krivu sliku koju o sebi pošaljem morati plaćati sama i stalno strepiti da je nečim kontradiktornim ne ugrozim. Ne, za MENE nije to ropstvo slobode. Ja mogu biti tko god želim biti... Istina. No baš to ne želim. Možda i ne mogu, ne znam. Ono što znam je da umijem biti samo ono što jesam. A to što jesam sam sam u okvirima vas, mojih identitetnih pridrživača... Pa ovdje lutam sobom kao što lutam gradom, možda. A možda je sve to dobro...
Omogućuje, takvo lutanje i ispisivanje sebe pred svakim novim nepoznatim bićem kojeg susretnem, definiranje sebe, utvrđivanje gradiva o sebi. Nesvjesno ja, ono na koje sam navikla i koje je ja bez moje kontrole, sada je svjesno ja, ne navika, nego odluka. Iza koje se odgovorno potpisujem.
Eto, to mi je prolazilo kroz glavu... Potaknuto mnogočime.
Danas su blizu zvijezde
stanem na prste i već su tu...
... put u raj ostavljen nama...
Pusa sto, iz Petrograda-knjižnice,
pipi_piaf
Rezervni dzep
Ili se piše đep? Ne, ne, džep je. Tvrdo DŽ. Nekad se na to tvrdo dž u džepu može, kao kad se zagrize u tvrdi orah, polomiti zube, ali tada - kada se polome zub - vrag je već odnio šalu. Znatiželjni će ljudi - posve prirodno - probati par puta zagristi, pa se opeći, pa još jednom, za svaki slučaj, no i tada prijeti lomljenje zubi... pa bi možda pametnije i mudrije bilo baciti sve tvrde orahe i meke džepove s tvrdim dž i oprostiti se od njih za sva vremena. Pouzdati se u se i u svoje kljuse, iliti, da ne izađem iz konteksta današnjega zapisa, pouzdati se samo u svoj(e) džep(ove). Zaboraviti da postoje tvrdi orasi. I rezervni džepovi.
Ali, a, nego, no, već, postoje, osim tvrdoga dž, u toj riječi još dva slova, po svojoj prirodi puno mekanija, obla i bezazelena. Odustaje se kad i oblo ugrize, kad se i na oblo polome zubi. A to - ipak istina može spasiti svijet - isn't the case...
Da su džepovi na njihovim vlastitim hlačama dovoljno čvrsti za sve što život nosi misle samo sljedeći:
1. jako mladi (koji nisu stupili - čak ni nožnim palcem - u Život)
2. jako nesretni (koji su - stupivši nožnim palcem u Život iz ponosa i dišpeta odlučili ostati jako mladi)...
Uglavnom, što htjedoh reći? Kao i obično, metafore me ne puštaju na miru, i zato mi je stran realizam, i zato volim modernizam, a i drvo bih romantizma da postoji bez grana sentimentalnosti... U metaforama se pravo značenje onoga što se želi reći prenosi na neku drugu riječ po zakonu sličnosti... i bilo bi fer da prestanem sa svojim ludizmom i pozabavim se ozbiljni(ji)m stvarima. No, shvatit ćete me, medij je takav, zbilja je takva, sve je takvo da ne lakše trpi prijenos značenja od svoga bukvalnoga parnjaka. A i graditelj bi metafore bio običan lakrdijaški diletant kad bi otkrio pravo značenje. Neka ono ostane među redovima.
Međutim,
za english speaking čitatelje:
All of my life I've tried so hard
Doing my best with what I had
Nothing much happened all the same
Something about me stood apart
A whisper of hope that seemed to fail
Maybe I'm born right out of my time
Breaking my life in two
Za hrvatski speaking čitatelje:
dirnulo me, laknulo mi je i olakšalo me za koji iz mojih strah-setova da netko čuva dopunski džep za mene. Kuži mene taj dopunski DŽep.
Pusa do sutra,
pipi_piaf
Seherezada, prikazi i zakazi
Radila je pipi_piaf dosad u nekoliko knjižnica, ova posljednja joj je ulijevala nadu... No, pravila su svugdje ista... I slijede u nastavku:
Dakle, činjenica br. 1: knjige se ne smiju posuđivati i nema nijedne knjige u slobodnom dostupu, na policama. Činjenica br. 2: prođe tako vaša (i naša, pa čija, pobogu?!) pipi_piaf cijelu proceduru traženja šifri i ispisivanja svega što treba da dobi knjigu. Činjenica broj 3: spusti se ona na drugi kat po jedan žig. Činjenica br.....: onda provježba guzu i bedra penjanjem na četvrti kat po još jedan žig i jedan potpis
. Sve to zajedno - izžigano i ispotpisivano - odnese na jedan šalter.
Knjige će dobiti sljedeći dan ili za dva dana.
Čeka ona, naučila se stara strpljenju, što će, i dođe ona do svojih knjiga! Činjenica u koju je teško povjerovati broj 1: no ne sve knjige jer ih nemaju, hih, nije da su posuđene, nego ih nemaju uopće... Ne raspravlja se svačija pipi_piaf: "what the fuck onda radi ta knjiga u katalogu - ako je nemate?!" - jer to, zna ona, nema smisla - živčane s stanice jedine koje se ne mogu obnoviti... A hoće vam ona ostati normalna...
I prođe ona pogledom dobivene knjige, ne smije ih posuditi i ne može ih sve čitati u knjižnici, pa ode ona napraviti koju kopiju... Čeka red, i čeka, i čeka... Broji novce jer je kopiranje skupo... Činjenica u koju je teško povjerovati broj 2: dočeka ona red, ali - NE! - kopija do daljnjega neće biti u njezinim rukama
... Zašto? Zato što mora nabaviti na fakultetu PRIKAZ (FUCKIN' PRIKAZ! - nije pipi_piaf nikad skupljala salvete, ni značke, ni plišane medvjediće, niti je radila ždralove - ali je, ne hoteći, postala kolekcionarka: ruskih fuckin' prikaza!). Prikaz s naglaskom prvome a. No dobro.
Nakon što nabavi prikaz, mora ga ovjeriti na odjelu posudbe knjiga iz književnosti u glavnoj zgradi knjižnice (o. a. na Nevskome prospektu, cca. 5-6 metro stanica udaljeno), onda mora uzeti još jedan papirić - iliti ZAKAZ - ispuniti ga i fijuf - onda će joj tete isfotokopirati što ih traži pipi_piaf.
Eto... Tražim ja, dragi moji, jako i uporno tražim, velike slavenske duše, i krivo mi je, vjerujte mi, što ih ne nalazim, što ih nema, što su negdje nestale. I tražim ja, dragi moji, lijepo i dobro u svemu, i trudim se, dragi moji, obraćati pažnju samo na lijepe stvari, i odlučujem - svakim jutrom - diviti se cvijeću i proljeću, ali... i opet ali, to grozno ali... ostaje ono što sam se šalila s Kovrčavom Sue:
K.S. "Ajmo naći lijepe stvari ovdje..."
P.P. "Ajmo."
I muk... Da si nismo toliko bliske, napisala bih da je uslijedila neugodna šutnja. Ovako je nastupila samo šutnja. Ne pada mi ništa na pamet...
Počinjem nabrajati:
administracijski zidovi
neljubazni ljudi od kojih se i danas rasplačem
čudna klima
bla, bla, bla....
I dođemo K. S. i ja do sljedećeg: dobra je strana loših strana to da se sve događa ovdje, u Rusiji, a ne u Lijepoj Našoj. To je dobra strana Rusije. Zarobljena je u svojim velikim ali nepropusnim granicama. I ja je gledam sa (sigurne) distance.
Zašto sam ipak ovdje? Zašto nisam spakovala kofere, promijenila datum avionske karte i napokon se - kao čovjek - otuširala u toploj vodi? Zašto sve? Čemu sve? Karijeristica sam? Ne, znate da radim ono što radim jer to volim, jer mi vrag ne da mira, jer me zanima kopati... Ne, nije zbog slobode... Opterećuje me sloboda, a možda i nisam dovoljno snažna za nju...
Ne znam, dragi moji, ali ja vam se svakim jutrom budim i pogledam se sama u ogledalo i ono što me iz ogledala gleda sve mi je poznatije. Sve mi je bliže... Kužim svoje vlastite crte lica, ne vidim u njima više samo (loše) kopije (dobrih) originala, moje crte lica postaju same originalne. Moje, kako bi - kad se vratim - mogle biti i vaše. Razumijete li što pišem? Ja ne posve, ali barem otprilike.
Znate vi mene: nije sve tako loše kako piše(m), ja biram - svjesno i namjerno - loše kamenčiće iz slanog, plavog mora. Ne zato da privučem vašu pažnju. Ne zato da me čvršće zagrlite kada se vratim. Ne zato. Dva su razloga:
da vas podsjetim - ako se probudite malodušni ili bezvoljni - da obratite pažnju na stvari koje ne primjećujete, a koje TAKO JAKO fale kad ih nemate...
da bih bila sigurna da ću uspjeti u držanju glave pod površinom... kako me ne bi poklopio ruski val samoće i grubosti.
Jesam li skribomanka? Ili se samo plašim? Ili vas samo jako volim? Ili mi samo jako falite?
Šalje vam pusu vaša Šeherezada,
iz svijeta čije je vrijeme prošlo,
pipi_piaf
Sampioni, samponi, poni, oni, ni, i...
Čokolada, med i kocka smeđeg šećera... i kome treba večera???
Anyhow...
Jučer su mi skoro zabranili da se koristim knjižnicom. Za zer'cu prošla. Kao konac koju je kroz ušicu igle pokušala provući dalekovidna starica.
I inače Rusi jako vole riječi zabraniti i ne dopušta se: koriste ih gotovo bez razmišljanja, postavljaju ih na mjesta na koji ih čovjek odrastao u koliko toliko normalnim uvjetima (ne)slobode ne bi nikada očekivao. Sjećate se kada sam pisala o kulturi Rusije kroz okular nafrekventnije upotrebljivane riječi? Meni se, kao strancu, kao dobronamjernome strancu, čini da im ne bi bilo loše shvatiti da su riječi zabrane - a ne prijedlog U - lajtmotivi lingvističke ruske zbilje.
Kad se čovjek sjeti samizdata i tamizdata i koliko je ruske književnosti napisane od 30-ih do 70-ih bilo napisano i neobjavljeno do glasnosti, onda zapravo ne začuđuje činjenica da pri ulazu u knjižnicu dobivate papirić na koji morate pisati šifre svih knjiga koje posuđujete. Na taj vam se papirić bibliotekar iz prostorije u kojoj ste odlučili raditi mora potpisati i lupiti žig. Kako bi se znalo, kako bi vas mogli čitati kao otvorenu knjigu, kako bi postojalo zapisano crno na bijelom - ako se još koji put u budućnosti vrati želja za totalitarizmom - što sam ja, zelena i bezazlena pipi_piaf, čitala i nad čime sam razmišljala.
Fenomen retro fatamorgane: redni broj beskonačan.
Jučer sam radila u knjižnici, bila je vrućina, usta su mi se osušila, a sve su mi stvari MORALE ostati u garderobi. Htjela sam otići po bocu vode iz svoje torbe. Izlazim kraj čuvara i on me pita gdje mi je papirić.
"Ostao je, zajedno s mojom bilježnicom, u radnoj sobi. Samo bih vode uzela, odmah se vraćam i ostavljam vam svoju iskaznicu."
"Ne, ne možete izaći bez svoga papirića."
"Samo da popijem malo vode. Radim na trećem katu. Moram se penjati po svoj papirić?"
"Ne, zabranjeno je izlaziti bez papirića."
What the fuck...! "Pa je l' vam izgledam kao netko kome je u interesima raditi PROTIV Rusije?!"
"Devuška! Mi ne znamo o čemu vi čitate!! Zato nam treba vaš papirić!!"
I tako se mi raspravljamo. Ja gubim bitku, naravno... Penjem se na treći kat, uzimam svoj papirić, popisujem knjige, ali da bih dobila potpis moram ih vratiti. Čekam bibliotekarku koja je otišla - kako se čini - popiti kavu. Usta su mi potpuno suha.
Bibliotekarka se vraća. Potpisuje mi fackin papirić i lupa žig. Spuštam se sa svojim papirićem, odlazim po vode. Na ulazu dobivam novi papirić. Čekam ponovno knjige koje sam morala vratiti da bih dobila potpis i žig na papirić. I tako trošim sat vremena. Na glupost - svoju i njihovu, na žeđ i blesavu nuždu da namirim potrebe. A samo sam bila žedna...
Ljudi se boje stvari koje ne razumiju, slušam navečer u Da Vincijevu kodu. I to mi daje snage za razumijevanje njih, toga drugog svijeta koji postoji paralelno s wanna be slobodnim svjetovim Zapada. Na Zapadu su bar suptilniji u pokazivanju svoga straha, u Rusiji ne kuže da se actually može i treba živjeti i drukčije. Čišće. Kreativnije. Da nije sve u pravilima, da nije svatko bez i sa putovnicom na kojoj piše Russkaja Federacija neprijatelj naroda. Samo sam htjela popiti vode.
Daj mi, daj mi kocku šećera, tralalalalalalalala,
pozdrava sto,
pusa tisuću,
pipi_piaf
