Ljetni snijeg i asketizam

Pala mi je napamet jedna omaška/pogreška ili kako već želite - u naslovu jučerašnjeg bloga... Nekarakternome je čovjeku nepoznat koncept ispovijedi. Nekarakterni je čovjek siguran 100 posto da je uvijek u pravu i - zapravo - nije u krivu kada tako misli. Ako ništa drugo - zbog toga što mu je karakter toliko nestalan da čak i kada radi nešto drukčije, mimo onoga što bi možda trebao - ne kuži to jer je sve što radi baš u skladu s njegovim promjenjivim karakterom. Nekarakterni čovjek nema principa, pa stoga ama baš nikad - iz njegove perspektive gledano, naravno - ne može raditi ništa krivo. Ništa loše, ni u čemu ne griješi... A ako ne griješi - nema potrebe za ispovijedi... Iz toga kuta gledano, neke stvari ipak dobivaju svoj smisao...

Anyhow... Što htjedoh time reći? Ništa posebno, uglavnom...

Voljela bih pisati o Nevskom prospektu i kakve se promjene - drastične i manje drastične - događaju u mojoj bližoj i daljoj okolici, ali, nažalost ili nasreću, slijedim svoje unutarnje šesto čulo thumbup i ograničavam kretanje na faks, knjižnicu i dom. Malo odmora od vreve, turista, muzeja i stranih mi ljudi. Moja odluka.

Ono što, međutim, ipak škicnem kroz prozor: topola se odlučila sumanuto razmnožavati, pa trava izgleda kao da je pao ljetni snijeg, a moja je soba puna bijelih pahuljica. Komaraca ima puno, tople vode i dalje nema, a žohara još samo koji dan budući da se uskoro selim u drugu, noviju i bolju sobu. Dom je gotovo potpuno prazan, osim nekih Rusa koji ionako nisu suviše komunikativni, ostale su Evrim i Zoja. Dobra radna atmosfera, katkad suviše tiha, no ono u što trenutno ulazim kao u meku, toplu čarapu.

Danas sam u dućanu kupila vodič koji izlazi mjesečno i uglavnom je neka ruska verzija Lonely Planeta. Tamo piše - uz divne slike zbog kojih me nešto štrecnulo oko srca - da koristimo latiničko pismo bez nekog suvislog razloga: Rusi smatraju da je naše korištenje latinice isključiva (bespotrebna) principijalnost. Eto, dokaz kako je principijalnost široko, široko, semantički totalno čudnovato polje.

Malo inspiracije, ali bolje išta nego ništa, barem dok ne prođe PMS ili dok ne smislim kako i čime popuniti rupu nastalu odlaskom Kovrčave Sue...

Pusa, pozdravi veliki wave,
pipi_piaf

30.06.2006. u 19:23 | 4 Komentara | Print | # | ^

Ispovijedi (ne)karakternog covjeka

Postoje dani koji su jednostavno teški. Čija težina ne ovisi o meridijanima i paralelama na kojima se čovjek u danome trenutku nalazi i čija sporost protjecanja može postati nesnošljivom. Je li stvar u nečemu u izvana što povuče okidač pa se baš taj, baš ovaj dan čini tako groznim da oni praznovjerniji sumanuto traže bačeni godišnji horoskop i nadaju se da će pod svojim znakom naći 29. 6. upisan kao najgori dan u godini. Tada se na stvar pogleda iz drugoga kuta: zvijezde su krive, dakle, važno je samo pričekati da se položaj zvijezda izmijeni u korist vašega znaka.

Praznovjerni skloniji numerologiji zbrojit će znamenke datuma i doći do broja 8. I vidjet će da taj broj znači dvije naizgled proturječne stvari: građenje i de(kon)strukciju. Još jedno od proturječnosti u kakvima je, kako izgleda, sazdana stvarnost.

Vazmenko, čija je moć sažeta u njegovome tijelu, na skuteru je isto to tijelo unakazio, Jordanac je prerušen u Brada Pitta pokušao podići u banci novce koji mu nisu pripadali, a preci najjačega od velikih vatrenih su pravoslavne vjeroispovijesti. To su te proturječnosti u malo stvarnijem i malo zanimljivijem, trač obliku.

Oni koji praznovjerje smatraju tek razbibrigom i utočištem u koji se sklanjaju samo kada se poplaše onoga što bi im mogla donijeti vlastita budućnost, e ti - prizemniji, racionalniji - ljudi traže razloge zbog kojih je baš ovaj četvrtak tako loš - u sebi i u drugima. Četvrtci, premda sam se ja sama rodila na jedan od njih, nisu dobar dan. Četvrtak je dan važnih promjena. Kovrčava će Sue znati o čemu pišem. A vi ostali ćete mi morati vjerovati na riječ.

Maybe I'm just too demanding, možda.

Dan je uglavnom bio težak i premda uskoro izmiče te se približava svome kraju, ostaje gorak okus od njega: čovjek u takvim danima gubi uporište u sebi samom i u takvim ga trenucima ne brine nezaštićenost od okoline, nego od njega samoga. Taj je gorak okus u ustima potpuna suprotnost Swanovu kolačiću - i vražje je - čak i svojim mirisom - zarazan. Toliko da čovjeka obuzima neobično i neočekivano ravnodušje: najgori od (ne)osjećaja među osjećajima.

Uglavnom, riječ de(kon)strukcija ima nešto graditeljsko u sebi. Graditi iz destrukcije, iz raspadnutih dijelova. Slaganje rubikonove kocke i pobačenih lego kockica nije teško ako ih čovjek shvati kao neopterećujuću igru, način kraćenja vremena, eksperiment nad samim sobom. Malo je veća odgovornost kad se slaže život i slika svijeta te ima osjećaj da se stara vlastita ličnost mora baciti u vatru te nova nanovo zapisati. Na čistom papiru i jasnom, tankom olovkom.

Velika pusakiss,
do sutrawave,
iz ne više vampire free zonesmijeh,
pipi_piaf

29.06.2006. u 21:20 | 4 Komentara | Print | # | ^

There's no sunshine...

Ain't no sunshine when she's gone...
Da imam tapete, pa da iste treba jos lijepiti - lijepila bih ih svojima (suzama).
Tapete s crveno-ljubicastim cvijecem i s malo zelenila te pokojim bespotrebnim kic dezenom u pozadini... Onako diskretnim, tek toliko... Recimo malim zvjezdicama, srpom i cekicem... kad smo vec tu gdje smothumbup.

Uglavnom, tek ideja moze biti idealna, njezino ostvarenje se - kao sto (platonovcima) i prilici - od savrsenstva uvijek udaljava na nekad manju, nekad vecu distancu. U efektu neocekivanoga nekad i jest veci dio cari bilo kojeg zivotnog iskustva... Da se moj pop corn mozak ne razleti kao kuruza u mikrovalnoj pecnici, vracam se temi...

Zbog predobre zabave nismo uspjeli vidjeti otvorene petreogradske mostovecerek, a zbog previse turista i previsoke temperature nismo uspjeli vidjeti isprepariranog Lenjinapuknucu. Ako uzmemo u obzir da su dvije navedene neobavljene stvari ono najbolje i ono najlosije sto Rusija nudi/je nudila - ostaje nam zlatna sredina, koja je bila napunjena kao zreli sipaknjami. Top lista, prozvoljna, moja: ljetna petrogradska kisa, nakon i za vrijeme predobrih palacinki; voznja od Petrograda do Moskve, za mene 2. put u zadnjih 10-ak dana, koncert Tracy Chapman + sentimentalni, ali bezumno zgodni, stanoviti Amer s gitarom Ben Taylorwink; subotnje plesanje do jutra u Daci, klupica iza spomenika Petra Velikog i ispred Crkve Krista Spasitelja; nadjeni gotovo idealni jantarni prsten; prva setnja Moskvom po dolasku - i prva piva u kompletuparty; kava za vrijeme moskovskoga proloma oblaka, balet u Mariinskom i moje - ne spavanje! - nego zatvorenih ociju uzivanje u muzicithumbup, imitiranje Mime Sis i osamdeset godina JAT-a u metrou; karikature na Arbatu i moje plakanje/blamiranje pred GOOOMILOM ljudino, slikanje s klaunom iz Sbarra, skupina stanovitih momaka s njemackog govornog podrucjacerek... Samo dio zasad, drugi dio jos mora sjesti.

Uglavnom, Kovrcava Sue ce vam po povratku objasniti sljedece:
kakvo je rusko ljeto;
zasto se necu - unatoc tome sto zivim u drzavi sa 150 milijuna ljudi, od toga oko 60 milijuna muskaraca, necu vratiti s dvojnikom Romana Abramovica i njegova dva brata;
kako se obracaju tete u ducanima potencijalnim kupcima;
kako je tusirati se ledenom vodom;
kako je zivjeti sa zivotinjskim cimerima; (ne mislim, naravno, pritom na pse!)
kako se Rusi zabavljaju;
kakav je okus suski;
kakva je ruska votka;
koga Rusi najvise mrze, a koga najvise vole;
kako izgledaju ruske zene: mladethumbup, srednjih godina rolleyesi starijeheadbang...

Puna je Moskva ljudi - kao zreli sipak - ali meni se trenutno cini rupicastom i praznom poput pustinje.
Sama sam jako, jako, jako, jako, jako, jako........

Ako netko zna sljedece, molim neka javi:

1. je li Mima Sis u prvoj audiciji bila na stiklama i u crvenoj haljini ili smo pomijesali tete?;
2. ako jest, kojim je redom nabrajala gradove u reklami JAT-a: zagreb, Beograd, Titograd i primorski gradovi.... i - hm, hm - kako dalje?????
3. sto ciniti/ne ciniti s tugom, a da nije nesto od sljedeceg: sjedni i cekaj da te prodje i/ili popi malo votke - pa bu ti bolje...

Dragi moji, vec mi fali. Dobar je bio osjecaj biti doma ovdje.

Vracam se nocas - jos jednom ruskim vozom - u Petrograd. Do sutra, boljeg raspolozenja i moga domaceg kompa s palatalima...

pusa puno, posred cela i u razdjeljke,
kiss
pipi_piaf

28.06.2006. u 15:12 | 2 Komentara | Print | # | ^

Dobro dosli u Grad sunca

Jedna u niski mojih omiljenih poskočica i uzrečica kaže da je savjest jedini organ koji je zdrav kada je bolestan. I tako mene peče moja:
1. nakon što pročitah komentare revnih/štreberskih i kampanjskih čitatelja i
2. uvidjeh da je prošlo već duuuugih par dana od kojih je ostala praznina u kalendarčiću nadesno.

Ali no međutim, postoje i one dobre faze u životu: kada se živi, pa se nema vremena pisati; te kada ono što se doživljava mora sleći ili PROživjeti do kraja e da bi se moglo pretvoriti u riječiyes. Da ne bih upala u poznatu zamku (lijenosti) koja kaže sutra ću, sutra ću, IPAK ću napisati koju riječ.

Dogodio se sljedeći stilistički obrat u mome ruskome lifestyleu:

na krevetu do moga ne spava Su Đin nego Kovrčava Sue

dosadašnji omjer 90 posto ruski jezik - 10 posto hrvatski jezik (i to samo u pisanome obliku!) zamijenjen je u korist hrvatskoga (u usmenom/pismenom i svakakvom mogućem obliku).

Ruski se rabi samo onoliko koliko je nužno.

Krenule smo iz Moskve wave - ruskim noćnim vozom u kojem je najviše samovara i klupa na kojima se leži, a najmanje kupea i privatnosti, a trenutno se nalazimo na petrogradskome otokuthumbup. U međuvremenu smo prošli ruski Versailles, Nevski prospekt uzduž i poprijeko, Ermitaž, Isakijevski sabor, zaplovile smo brodom po Nevi i kanalima, pocrvenjele smo od sunca, od šetnje i smijeha dobile opasne muskulfibere, a želuce napunile ruskim pel'menima, borščem, palačinkama i pokojom votkom. Oprala nas je - ne samo u (ne)prenesenome značenju - ruska ljetna kiša i hladna voda tuša.

Slijedi jedan koncert, jedan balet, jedna plovidba morem i rijekama, šetnji nekoliko - uzduž i poprijeko; povratak u Moskvu, odavanje počasti Lenjinu (sa sarkastičnim smiješkom na licucerek) i šetnja Crvenim trgom. Pratit ću nas blogom, koliko će vrijeme i prilike dopuštati, a završavam nečim prilično lošim, ali - i toga katkad treba - nisam mogla odoljeti.

Stanko Vraz i Lijepa An(k)a

Ala je lijepa naša An(k)a!
Istina je li? Ili san?
Tresu se bor i jela tanka,
Zaviđajuć joj struk tanan.
U lugu slatki zbor slavulja
Šuti uz njezin slađi glas;
Nad njome trepti roj metulja
Mnijuć da j’cvijetak njen obraz.
Dive se u vrtu krasne ruže,
Gledeć taj lica, usta raj;
Vjetrici zračna krila pruže,
Da ju odvedu u svoj gaj.
Niz stijenu prska, u dol skače
Brože i brže vodopad:
Gdje, igrajuć se prst namače,
Da ga poljubi, nosi hlad.
Tako sve čezne da ju prati
I grli, ljubeć njezin slijed;
Samo ja moram ovdje stati,
Gdje me začara njen pogled.
smijehsmijehsmijeh

Hehe, pa tko kaže da naši ilirci nisu imali spisateljskoga talenta? Kao renesansnu je djevu Vraz vidio An(k)u i - ruku na srce - što je u tome loše?!thumbup Da skeptici ni riječ više ne reknusmijeh

Pusa i pozdravikiss
pipi_piaf


22.06.2006. u 22:04 | 3 Komentara | Print | # | ^

Petrograd - Moskva - Petrograd

Uputa br. jedan: slika nema ama bas nikakve veze ni sa sadrzajem ovoga zapisa, niti s mojim trenutacnim raspolozenjem. Ona je tu jer je - jednostavno - lijepa. I mirna.


I tako put putujem - samo do Moskve, doduše, ali bolje išta nego ništa.

Jedna zanimljivost iz azijskoga svijeta: Su Đin je rođena u 11. mjesecu 1983. Ima 24 godine. Time nismo - ni ona ni ja - pokazali nepoznavanje elementarne matematike: riječ je o Korejithumbup. Dijete kad se rodi ne kreće od nulte godine, nego od prve. Dakle u 11. mjesecu 1983. je imala jednu godinu. Drugu je godinu dobila kada SVI Korejanci dobe jednu brojku više u svojim godinama: dakle, 1. 1. 1984. je imala 2 godine. Kod nas bi bila beba od dva mjeseca. I tako dogura ona do 24. u 2006party.

Nego... Ajmo koju o Peterburgu, dok sam još ovdje...

Naime, danas sam prisustvovala nečemu što mislim da je moguće samo u Rusiji (ako sam u krivu, molim vas lijepo, ispravite me): prisustvovala sam alive izradi erotskih fotografija jedne plavokose dame, vjerojatno za srpanjski broj Playboya ili nekog iz niza ruskih pornografskih/erotskih časopisa. E, sad, to bi moglo značiti da sam:

zalutala na krivo mjesto
zaboravila staviti leće (pa mi se sve samo pričinilo)
opaljena smjesom knjiga i sunca
se jednostavno zaželjela nećeg neobičnog, čudnog i opičenog (pa da, u usporedbi s viđenim, ispadnem ultranormalna).


Ali, ne, nerofl, nije ni u jednoj od ovih stvari - stvar. Naime, događaj se zbivao na plaži PUNOJ ljudi srednje dobi u majicama bez rukava i natikačama, staraca i starica - kolekcionara praznih plastičnih flaša, prosjaka i Novih Rusa s većim brojem zlatnih no bijelih/žutih/crnih zubiju, male djece, kućnih ljubimaca koji plaze jezike do poda od vrućine... jedno od onih mjesta na kojima - osobito u tople dane vikenda - vidite na relativno lako vizualno uhvatljivoj površini veliku Rusiji u malom. I to je tako trajalo, plavokosa je gđica bila vrlo oskudno odjevena, nakon kratkog vremena i to ju je počelo stezati pa se preobukla u kostim Adama i Evethumbup.

Nitko se nije - osim mene - suviše začudio onome što su vidjeli. Ja sam ispala neprilagođenalud: kulturi, običajima i potrebama jednog naroda.

Eto ga... Vraga ili ne-vraga, takve stvari ne pišu ni u jednoj knjizi koju čitam trenutno, koju ću čitati ili sam već čitala. Jer književnost - čak i kada je grubo, grubo naturalistička - nikada ne može biti dovoljno deestetizirana koliko može biti sama zbilja na koju napisano referira.

Anyhow... Su Đin je došla mama, meni dolazi kovrčava Suekiss: pa je vrijeme da se uputim prema ruskome vozu i da napravim malu dvodnevnu, trodnevnu pauzu sa zapisima iz Venecije sjevera. Mama Su Đin je donijela PRAVU, ali pravu korejsku hranu, i sada je na meni odabir: pisati vam još, recimo, o tome kako voziti slalom kroz crne rupe ruske administracije, kako prelaziti cestu, kako se postaviti kada ti teta iz obližnje praonice rublja spali nekoliko majci, ili ... recimo ... o tome kakvi se mirisi šire iz ruskih tanjura s korejskome hranom.

Hm, hm... Lijevo-desno, lijevo-desno... Hitam nalijevo na večeru, a šire se glasovi da bih uskoro mogla i domaći roštilj pod zub stavitinjami... Ako i nisam u pravu, za sljedećih vam par dana šaljem pozdrave, puse i toplu, dobru energiju,
pipi_piaf

17.06.2006. u 16:20 | 5 Komentara | Print | # | ^

Kisa i maska - zajedno, pod istim kisobranom

Jučerašnjih 25 stupnjeva i sunčano nebo bez ijednoga oblačka ponukalo je nas nekoliko da u torbu potrpamo par krpica, koju knjigu i otputujemo električkom do Repina, obližnje plažice uz (Baltičko) more u kojem se - čak i ipak - može i umočiti prst. Ali no međutim, jutros sam mislila da sanjam: temperatura dobrano pala, a kiša lije k'o iz kablaheadbang. Pa kako pobogu? Tako naglo?! blablaOtiđoh stoga do grada, srediti par stvarčica... I prolazila mi je kroz glavu sljedeća - druga po redu u ovome blogu (prvi se put zakamuflirala pod Arsenovom maskom) Tinova-Augustinova pjesma:

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele.
I sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični pečat jedan nasred čela.


Zrnce pacifizma - da slomimo zasad prilično pravilnu putanju kruga moga crnog rusoPR-a - dok pada kiša, i ONI se žure kući, i NJIMA su promočene noge, i NJIMA vjetar savija kišobrane, i ONI tada ne žele ništa drugo no ostati u krevetu i prespavati dan uz šalicu toploga čaja. Isti sadržaj, premda drukčija forma.

I dođosmo tako mislima - mic po mic - do karnevalasmijeh! Neka mi kaže - tko zna - naziv kulture u kojoj ne postoji tradicija karnevala? Jer ja je ne znam. Čovjek HOĆE zakamuflirati se i pretvoriti se - bar na jedan dan:
1. u ono što je uvijek htio biti;
2. u ono čega se plaši da bi mogao postati;
3. u ono čega se plaši da već je - a ne želi biti;
4. u ono što otkriva ono njegovo iskreno lice - koje - samo njemu, prije spavanja ili nakon dovoljno popijenoga alkohola - govori truth and nothing but the truth...

(Iskrenima će i bog pomoći...? Hm, hm...no)

Dan karnevala jedini je dan u kojem čovjek ne mora skrivati da - u većoj ili manjoj mjeri - živi, uvijek i stalno, gotovo po navici - pod maskom. Šminka, solarij koji skriva PRAVU boju kože, odjeća, boja, izraz lica, geste, ljudi koje oko sebe okuplja i naziva prijateljima, uzori kojima se divi, knjige na policama, slike na zidovima, kućni ljubimci, način komunikacije, način smijanja, način izražavanja tuge, omiljeni filmski likovi, omiljeni citati, omiljene države, hobbiji... niz je beskonačan... mimikrija ne postoji SAMO u životinjskome svijetu, ne, ne. Traži se - cijeloga života - lifestyle. Mi smo najmaštovitije maske koje se trude nekad sakriti, a nekad otkriti ono što - u hipertrofiranome obliku - izlazi van, na javu, u grotesknim karnevalskim maskama.

Kako otkriti lažno? I što s njime - kada je i otkriveno - učiniti - kada je i ono iskreno samo napol istinito? Ništa, ama baš ništa: brijati svoje i zatvoriti jedno oko i jedno uho. Neka se odmarajukiss.

... Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom
wink.... tralalalalalalalalalalala...

Koji blesavi, dosadni blog! Ah, oh, ajde, ajde, u vas praznik, u mene kiša...thumbup

pusa, jedna, dvije, tri...
pipi_piaf

15.06.2006. u 21:06 | 2 Komentara | Print | # | ^

Taman tol'ko kol'ko treba

Ajde – dovraga i bestraga - neka meni netko objasni otkud Žuži Jelinek 3 (slovima: tri) vile kod ženevskoga jezera? Ma, ne, ne, to ni nije tako važno, može ih imati i 10 (slovima: deset), važnije je što je i KADA točno ponukalo KOGA da je u medijima počinje nazivati hrvatskom ženskom ikonom?!? Pa, pobogu, lagana usporedba, ajmo malo vizualizacije: Marlene Dietrich – Žuži Jelinek, ne, ne; Greta Garbo – Žuži Jelinek, ne, ne…; Merlinka – Žuži – oh, NE, NE; Madonna – Žuži – hihi, ovo je već smiješno. Pa TKO je tu lud?!? No, no, nije Žuži draga Ž. J. ispada najsabranije biće u cijeloj pričismijeh

Anyhow… Petrograd je sav u znaku bijelih noći. Komaraca ima puno, sunca također, zalazaka istoga – bitno manje. Mora se Petrograd pripremiti za dostojan doček kovrčave Sue i pobrinuti se za njezinu

zabavu
ljepotu
romantiku i
urbani spa.


Da joj dani ovdje budu jedni od najljepših…kiss
Plan je napravljen, ali ćemo se svim silama truditi da ga se ne-suviše-striktno držimo.

Za koji se tjedan u Petrogradu održava summit veeeelike osmorice, G8 (R, VB, SAD, F, I, J, K, Nj – pogađajte!). Veeeelike kao što je velika moja žudnja (za: dobrom juhom, domaćom kaficom i svijetlim budućim). Bavit će se pitanjem kako spriječiti piratstvo u diskografskoj industriji (hehe, zanimljivo je da među veeeeelikima nema Kine – a baš Kini pripada 95 posto svih piratawink). Povodom i slijedom summita u Petrogradu se na stadionima održavaju koncerti, u parkovima na periferiji grada mitinzi, a u kućnim dvorištima – prosvjedi. Ja sam - za početak - odabrala stadion. Sigurno je - sigurnothumbup. Jučer sam otkrila da je vrijeme nemilosrdno ne samo prema njima, nego prema svima (sjećate se slogana socijal-demokrata, hehe?): Scorpionsi su jako, ALI JAKO jako stari i zastarjeli. Mislim da je Rusija jedina država u kojoj se – svojim retro stilom – uklapaju kao ruka u rukavicuthumbup. Uglavnom, toliko prosutih praznih konzervi pive i pijanih ljudi po kvadratnome metru nisam vidjela od… od… od Dana Petrograda, prije koji tjedan, dakle.

Oni… Rusi, dakle… šeću, razgovaraju, šale se, smiju se, padaju, teturaju, zapleću im se noge, ruke, jezici, trče, hrle, zagrljeni pjevaju, svađaju se, plaču, sjede na stolicama, klupicama, guzicama; grle drveće, mirišu travu, ljube voćke, sudaraju se, padaju, dižu se, razmišljaju, gledaju u daljinu, gledaju u prošlost, gledaju u budućnost… Oni su… zamišljeni, tupi, razočarani, optimistični, razdragani, razgaljeni, zaboravni, nasmijani, uplakani, nestrpljivi, … TI-HO! Nije li bilo dosta, pipi_piaf, barem za danasnaughty?!

Tri neoboriva heroja ruskoga naroda:
1. iz svijeta umjetnosti: Puškin - zašto je Tatjana morala imati suvišak kila i zašto su Puškinovi preci MORALI biti Arapi?
2. iz svijeta znanosti/drugog svijeta: Gagarin – PRAVI ruski mužik… Ruske gospođe sa suzama u očima i sjetom u srcu mrmljaju kroz zube: "Takvoga majka više ne rađa…"
3. iz svijeta politike: ovisno o trenutku, sada – vjerovali ili ne – začudno dobro kotira tovarišč Lenjin. Dokad – ne zna se.

Tri najčešće puštane pjesme ruskoga radija:
1. Lambada – kraj 80-ih, početak 90-ih, ako se ne varam;
2. Knowing me, knowing you – kraj 60-ih, početak 90-ih, ako se ne varam;
3. duet Erosa Ramazottija i Tine Turner – sredina 90-ih, mogla bih se lako varati.

Dva idola ruske mladeži:
1. Britney Spears i
2. Ricky Martin
wavepipi_piaf

P. S. U mislima sam s 'vatrenima'thumbup.
Hm… Je l' su i ove godine vatreni? Ili…?
Muški dio populacije moga doma obraća mi se – nakon jučerašnje tekme – s vidljivo većom dozom poštovanja… Nije da mi to smeta, ali… zašto?!


14.06.2006. u 23:36 | 4 Komentara | Print | # | ^

Chinese box

Hej, jeste li nekad - onako neobjašnjivo i vama samima, a još više drugima - bezrazložno ljuti? Nema neba koje bi vam bilo dovoljno bez oblačka, da dijelite životni prostor s balerinom - paralo bi vam uši njezino prisustvo ma da na ne znam kakvim vršcima prstiju hoda; sve vam je nekako krivo, sve je posloženo BAŠ onako da se protivi onime što biste trenutno htjeli; pojedete čak i malo čokoladnoga sira - ali, svejedno, (polako, ali sigurno) uviđate da ste zamijenili uloge:

u odnosu na vas neljubazna teta u dućanu postaje vrhunski pristojna, a ona na šalteru pošte postaje utjelovljenje by the book učtivosti.

One - a ne vi - postaju izvorima dobre, pozitivne energije. Vašu je (dobru energiju) popapala maca… Znate da svijet nije ni za što kriv. Znate da ste vi sami krivi. Da je vražićak u vama, a ne u svijetu koji vas okružuje. No, no, kako tepam zloj sili - vražićak..., utapam se i ja u društvu deminutivapuknucu... - nije, nije, vrag je to, demon, crno biće koje pleše mambo na vašem lijevom ramenunaughty.

Ako ste dobro odgojeni ili ste naprosto rob vlastite (licemjerne) navike - svim ćete se silama truditi sakriti svoju neobjašnjivu ne-želju bivanja s drugim (osobama, predmetima, glavama - svojom i tuđima; srcem - svojim i tuđima), pa ćete biti još ljubazniji no inače. I onda se dogodi nešto zapravo vrlo logično i prirodno, ali NE i ono što VAMA u tome trenutku treba: ljudi vas okružuju još više i više i više i više i… i pozivaju vas na koncerte, na izložbe u muzejima, na čašicu votke i dobroga razgovora, na partiju badmintona i sunčanja, planiraju s vama izlete, dogovaraju kada ćete se sljedeći put vidjeti, traže da im obećate: "Da, da, sigurno ću doći…".

A vi biste se sakrili u mišju rupicu i ne biste izlazili iz nje: jer vas je sram vaše neobjašnjive ljutnje, jer mislite da samo u miru doma svoga možete odvrtiti film unatrag i kaleidoskopskim pogledom pokušati obuhvatiti kad ste točno dali vragu na ramenu da počne misliti vašom, vašom vlastitom glavom i upravljati vašim osjećajima.

Niti humor vas ne dotiče; ljepota vas tek okrzne, poljubi lagano kao u malom i nevažnom sudaru automobila na parkiralištu; ne možete ni sa kime podijeliti što vas muči, ne možete nikako izaći iz toga kruga i prekinuti taj grozni demonski lanac jer, heh, što ćete ikome reći: "Ljuta sam… k'o crvena paprika, nekad čak i kao feferon, a u ponekim trenucima toliko da svome osjećaju ne mogu naći metaforičkoga parnjaka ČAK NI u ne znam kakvom floro-faunskome svijetu."

Zašto?

"Ne znam zašto.zaliven"

Pa mora postojati neki razlog.

"Nema ga.puknucu"

No, no, sjeti se, NEŠTO se moralo dogoditi u posljednjih nekoliko dana, tjedana, godina…

"Ne mogu se sjetiti. Ništa mi ne pada na pamet.mad"

Ma, daj, ajde…

"NE ZNAM!burninmad"

Ne samo što ste tako – po prirodi tih dana – ljuti, nego postajete još i ljući – jer se ne možete sjetiti, a tjeraju vas da se sjetite, pa počnete razmišljati o tome ZAR JE VEĆ vaše pamćenje toliko fragmentarno, a sjećanje prepuno rupa?? Da, da, ako se dobro usredotočite, pronaći ćete na rukama jednu ili dvije staračke pjege (i jedan zasad neidentificirani biljeg koji bi se mogao vremenom pretvoriti u S.P. – ili staračku pjegu), a ako dugo niste na kosu stavili kolor šampon, ili bar kanu, mogli biste pronaći i više sijedih no što ste očekivali.

Vrijeme prolazi, i to ne baš sasvim laganim kasom, a vama se čini da stalno nešto čekate, da ste u permanentnom statusu quo. Da se život događa negdje drugdje i nekome drugome. Znate da ste u krivu, znate da ste život - kakav ste odabrali - događa BAŠ VAMA. Ali svejedno... u životu koji vodite vas je prisutno, ovako od oka, 50 %. O tome da vrijeme prolazi saznajete uglavnom po stvarima izvan vas samih: mijenjaju se godišnja doba, mijenja se vaš fizički izgled, ljudi odlaze i dolaze, prolazite raznim prostorima, i ti prostori svakim danom izgledaju posve drukčije, no svejedno nemate dojam da se VI – u cijelom tom kronotopskom kretanju u neko nedefinirano NEGDJE – actually i krećete. Nosi vas što? Ne prostor. rofl Nosi vas vrijeme yes. ON vam izmiče iz ruku, kao tekućina ili pijesak.

Hm, hm... Koordinate ste vremena, možda, uvijek negdje duboko u sebi htjeli zamijeniti koordinatama prostora, u nadi da ćete zaustaviti vrijeme i na stabilnoj točki zaustaviti kuglu na kojoj stoji i na kojoj se odvija vaš život. I sada uviđate da niste baš toliko moćni. Da ste, zapravo, vrlo nemoćni. I da tako jako želite - baš u ovom trenutku, na ovome mjestu, baš SADA - popiti par gutljaja dobrog vina. Da zaboravitethumbup.

Možda ste zato 'neobjašnjivo' ljuti? Jer vrijeme prolazi…? A vi imate osjećaj da stojite na mjestu?
ZATO ste ljutiburninmad?

Ma, nemojte me zezatilud. Nije to tema za šalu.:)

Četiri P:
pozdrav, pusa, pipi_piaf

13.06.2006. u 14:31 | 8 Komentara | Print | # | ^

From Russia with demons

... tako... tko si ti na kraju krajeva?

Ja sam dio one sile koja vječno želi zlo, a vječno čini dobro...

Ljudi, već je ponoć, a vani je svijetlo kao u kasnije poslijepodne... Nema vampira, nečistih sila, vragova i demona, ali cijeli mi se bioritam pošemerio: spavam kada se pošteni narod kupa u znoju rada svoga, a budna sam kada su budne prijateljice noći i njihovi prijateljirofl... Teturamo domom ja (magarče djeda Šimuna) i 'mojih' pet katova cimera, s podočnjacima do poda... Pijemo kamilice, topla mlijeka i spavamo sa zatamnjenim očalama, nadamo se boljem sutra i proklinjemo meridijane i paralele na kojima obitavamo.

No napokon počinjem shvaćati ono o čemu je pisao jedan suvremeni ruski pisac: da se književno znanje ovdje skuplja već samim gledanjem na peterburško kamenje. Malo snobistički orijentiran grad, možda, ali vrlo poticajan za uspavane - od pošemerenog bioritma - moždane vijuge.

Jučer sam bila u klubu na čijem ulazu masnim i velikim slovima piše: "Možemo vam - bez podastiranja dodatnog objašnjenja - zabraniti ulaz u klub." Koncert je, i unatoč tome, bio dobar. Čovjek se navikne selektivnoj percepciji i brzom zaboravu neugodnih stvari. Prije nekoliko sam tjedana doživjela da uvid u moja usta ne moraju imati samo moj zubar i liječnica opće prakse ako joj se požalim da me boli grlo: teta na ulazu mi je prvo izvadila sve što sam imala u torbi, a onda me je pitala žvačem li žvaku. Ja sam joj rekla da ne, ne žvačem žvaku, ona mi nije - sovjetski tipično - vjerovala, pa me je zamolila da joj otvorim usta i pokažem.

Okrenula sam se - možda i na peti, ne sjećam se, bila sam previše ojađena - i otišla tražiti zabavu na nekom drugom mjestu... Na stepenicama doma po kojem pljuje - i dalje - ruski student lošega tena, i po kojima kaka - i dalje - sveta ruska mačka kavene dlake.

Postoji, po Bulgakovljevome romanu Majstor i Margarita, nekoliko realnosti. Onaj tko se ne može - po potrebi i okolnostima - u pravi trenutak skloniti na pravo (izmaštano) mjesto, e, njemu se loše piše. To nema veze s merdijanima i paralelama, to je jednostavno - na bilo kojem mjestu na svijetu - tako.

U Rusiji je, u praktičnome životu, sudim po detaljima s kojima se susrećem u svakodnevici, situacija obrnuta od Goetheova citata koji sam navela na početku današnjeg zapisa... U dućanu se ne može kupiti Niveino mlijeko za tijelo, nego deminutivno - mljekeco; ne kupuje se meki sir, nego - sirčić; sve su žene, čak i 70-godišnje, devočke - djevojke; a velika je vjerojatnost da neću izaći iz maršrutke kada zamolim vozača ako mu ne kažem: "Molim vas, biste li bili dobri i zaustavili se kod...". Stječe se dojam, ovako površinski, da svatko svakome ovdje želi dobro, da ZBILJSKI ruka ruku mije... Odatle i toliko deminutiva... U praksi... moglo bi biti obrnuto...

"... tako... tko si ti na kraju krajeva?

Ja sam dio one sile koja vječno želi dobro, a vječno čini zlo..."


Možda i nisam u pravu, ali to ću znati, po svome dobrom starom običaju, tek nakon povratka u domaju... Zasad sama sebi moram vjerovati na riječwink.

Pusa najveća i najtoplija,wave
pipi_piaf

12.06.2006. u 23:09 | 8 Komentara | Print | # | ^

No subject

Jedna za antologiju Sv(i)jet(ovi) ruske ambivalencije

Kilogram nektarina kosta otprilike 78 kuna; za kilogram svjezih smokava treba platiti oko 135 kunanjami Za istu se tu cijenu - na boljem popustu - mogu kupiti Diesel traperice. Tocka na i. Stadion, valovi i skandiranje! Dobili smo pobjednika!

Leti, leti, leti, leti… avion?
Ne!
Leti, leti, leti… telefon?
Ne!
Leti, leti, leti… krevet?
Ne!
Itd, itd, itd….

I tako leti noćas oko moje glave i mojih neurona mušica. Odmara se danju, pa je noću puna energije. Čeka da padne 'mrak' i da ugasim svjetlo, pa se sva izbezumi i počne letjeti bez kraja, konca i plana. Voli ona biti u centru pažnje, pa se ljuti stara mudra mušica jer misli da ne obraćam suviše pažnju na geografske koordinate koje prolazi. Moje uranjanje u san nikako da ulovi korak s tempom njezina leta. Odo' ja u snove, a ona krilcima posebno snažno zalepeće, i obrnuto… Dok tako mušica neumorno pokušava privući pažnju, meni nema druge no misliti o sljedećem:

Svemir voli zahvalne ljude...

... nije teško plašt za vjetrom okretati ako znaš odakle će vjetar zapuhati, a ja se laganim korakom krećem od idealističkoga Platona i njegove špilje ka materijalističkome Aristotelu i njegovim aporijama. Humor spašava (moj) svijet, ali – ipak sam ja u dubinama neizlječivi estet – ljepota mu pomaže.

Izvrsno je kako gradovi – u ovakvim grubim klimatskim uvjetima – mijenjaju svoja lica. Moje je očajničko prilagođavanje klimi prije koji mjesec bilo ispisano na (moj) prvi pogled: na početku bi još koji put pale čizme na petu i hlače čiji se rubovi blisko ljube s podom – do kraja – kada su se moji prsti i pete morale na brzinu sprijateljiti s gojzericama, a hlače sa sviješću da rubovi MORAJU biti podfrknuti do barem polovine listova. Lice je bilo jadno, jadnije, najjadnije, a na policama više nije bilo mjesta za nova i nova i nova sredstva za izbjeljivanje robe, odstranjivanje mrlja i korektore koji će sakriti podočnjake i promrzline.

Eh, ha, he, ahsmokin… Ljetni je Petrograd jedan POSVE drugi grad. Parkovi su napokon procvjetali, puše taman toliko da čak i centar miriše morski, galebi se više ne skrivaju, a niz praznika (naći ću vremena i pobrojati megalomansku količinu blagdana u 5. i 6. mjesecu) pripremila je grad za turiste… i pobrinula se da se zima kvalitetno i trajno zaboravithumbup.

Sutra dolazi Putin, sutra je Dan Rusije i sutra se otvaraju nove fontane na novoj – ne više zaleđenoj – Nevi… Tko je bio u Barceloni ili Las Vegasu, znat će kako bi to trebalo izgledati: vjerojatno neće u pozadini pjevati Maria Callas i Freddy Mercury, nego Dima Bilan i svaka američka pjesma u kojoj se u barem jednoj riječi spominje Rusija (u dobrom kontekstu, naravno) – no, ako se dovoljno snažno zatvore uši: feeling bi mogao biti dobaryes.

Otvorene mostove na Nevi treba doživjeti… Oni među nama ljubitelji prirode reći će da je sve što vrijedi na našoj planeti stvoreno prije nego što je čovjek u nju upleo svoje prste, ali mostovi… i brodovi koje plove ispod… i galebi koji lete iznad… nešto je što će oduševiti kovrčavu Sue i nešto što mene podsjeća (hih, kao da sam zaboravila!) da ljepota može spasiti svijet. Grad je junak moga života ovdje: ne ljudi, osim povremeno kojeg stranca, nego taj ludi, ludi stari grad u kojem se ljepota Rembrantovih slika i lakoća Malevičevih suprematističkih uradaka ne susreću samo na zidovima muzeja.

Do sutra, odnosno danas, odnosno...
Ma, nema veze,
pusa,
pipi_piaf




11.06.2006. u 23:19 | 7 Komentara | Print | # | ^

Jofezu K. je gazdarica za dorucak dala jabuku

Zamislite jednu (metafizičku) posudu.
Neka je od čvrstog materijala.
Neotvorivo je zatvorena.
U njoj su vjera i strah.
Količina je stabilna.
Omjer između V (vjere) i S (straha) nije.
Zamislite pješčani sat.
Tako je promjenjiv omjer V i S.

Vjeru možemo - vrlo lako - zamijeniti snagom. Vjera, uostalom, možda bolje no išta drugo, daje snagu. Znaju svi vjernici: bez obzira na to vjeruju li u više biće, čovjeka ili ljubav. Takvom jednostavnom jednadžbom dobiven je - voila!kiss - odgovor na jučerašnji mail. Sad je jasno zašto strah i snaga mogu doći u istoj rečenici, a istodobno ne tvoriti ono što bi se moglo nazvati oksimoronomthumbup.

Jedna od stvari kojima me (na)uči(o) jedan Ante, i s kojima se ja duboko, duboko (Big blue... slobodna asocijacija) slazem.


A sada pinklec na ramenjami! Pih, subota je, dan za izlet! Naime, prošvercat ću preko grane blogosfere - ne treba mi pasoš ni vizawink - još malo PR noira, za kanalizaciju i očuvanje dobrog mentalnog zdravlja:

Da je riječ THE najfrekventnija riječ u engleskome, nije neka specijalna vijest; da je riječ B na ćirilici, iliti V na latinici, iliti U na hrvatskome, najfrekventnija riječ ruskoga jezika, isto ne mora u onoga koji taj podatak pročita izazvati ovacije.

Medjutim, kada se samosvijest i nacionalni identitet gradi iz tih dviju cinjenica, e, onda imamo u saci temu danasnjega bloga.


Naime, ugledan je kulturolog, a možda lakrdijaški mudrac, iz navedenoga izveo mali (pseudo)lingvistički izlet u (pseudo)znanstvene zaključke. The - znači određenje, konkretiziranje, predmetnost, materijalno = SAD je kapitalističko društvo gdje se sustav vrijednosti difuzno širi od legendarne 'money makes the world go around'. B/V/U - znači unutar nečega, ulazak, znatiželja, isprepletanje, ukalupljenost. Ruka je u ruci, druga ruka je u drugoj ruci, pa treća u drugoj... i tako dobivamo beskonačni i nesalomljivi lanac (bratstva i jedinstva). Taj je lanac u gradu, grad je u državi, država je u atmosferskome omotaču, a sve to zajedno - u svemiru. Rusija je - takvom lingvističko-kulturalnom analizom - država orijentirana na Drugoga, na kalup, na zajedništvo; gdje se sustav vrijednosti difuzno širi od legendarne 'ruka ruku mije'. Svi ste više ili manje upoznati s mojim zapisima o kseno/homofobičnosti ruske ruke. Ili čak šape. Pa ne treba ići u eksplicitnost detalja.

No ima toga još... Kako počinje Sveto pismo, najautoritetniji spis najautoritativnije i vječne etike? U početku bijaše riječ... Zato ja mislim da su granice moga jezika i granice moga svijeta, zato ja ovdje nisam ja, zato me nema tamo gdje ne mogu izraziti ono što mislim... a taj (pseudo)lingvist prvo slovo U citirane rečenice koristi kako bi (neoborivo i jasno) izrazio ono što čini temelje ruske (samo)svijesti:

S Rusijom je zapoceo (moderni, civilizirani) svijet. U Rusiji je zasijano sjeme mudrosti. Rusija je pocetak znanja. Rusija je E BAS ONO mjesto odakle se difuzno sire AMA BAS SVE kulture ove nase raznolike planete.

Loš, jeftin sarkazam s moje strane možda, i nisam potpuno u pravu, ali ni potpuno u krivu. Hm, hm... Na današnjoj je naslovnica iskona u jednom trenutku jedna od must read vijesti bila ona o tome kakvo smo prvaci svijeta. To što u naslovu slijedi... u ženskome nogometu na koturaljkama... nikome nije tako važno: dok god smo PRVI i jedini, na najvišemu tronu. Dakle, paralele se - ni ne hoteći - same namećuwink.

Međutim, vratimo se Rusiji...

Postoje tumačenja po kojima je zdravom razumu neobjašnjiva krivnja Jozefa K. u Kafkinu Procesu posljedica prvog grijeha - zbog kojega se i mi ne rađamo čistima i nevinima: gospon Adam, gospodična Eva i jabuka sa zabranjenoga stabla. Baš ta i takva atmosfera tjeskobe pod znakom upitinika - kakva je učinila Proces genijalnom knjigom - ovdje se susreće na svakom koraku. Misliti o sebi kao izvoru čistoće, altruizma i (dobre) mudrosti - na početku 21. stoljeća - čak i kada ostaje samo u granicama teorije - ravno je grijehu Adamovom. Cijeli su životni putevi ovdje određeni svojom borbom protiv nevidljivoga, a moćnog neprijatelja. Kao i ono Jozefa K., i na ruskim je licima ispisano jedno veliko i apsurdno Zašto? . ... živimo kako živimo, zašto nam je duljina radnoga vijeka podudara sa životnim, zašto svi želimo pobjeći, a ne bježimo nigdje osim u samozaborav votke, zašto smo ponosni na sebe tek ako degradiramo drugog, zašto znamo da nam ne slijedi svjetlije buduće... Odgovori na ta pitanja NE NALAZE se u znanstvenim izvodima kakav je onaj spomenutog kulturologa, no u takve je stvari - jasno je kao što su jasni dani peterburških bijelih noći - tako lako vjerovati.

Eto ga vraga!

No, norofl, pipi_piaf - packe po prstima! Ni riječi nisam napisala o divnim peterburškim mostovima, 24-satnom danu, galebima i Nevi!

Nedjelja je dan za opuštanje...

Pozdravi i puse,
pipi_piaf

10.06.2006. u 23:56 | 1 Komentara | Print | # | ^

Voluntarist je uvijek - u neku ruku, desnu ili lijevu - fatalist

Hm, da, da... Vaga u meni ne može odlučiti: da vas:

lažem
zavodim
varam?

... i iskoristim svoju barem blogovsku moć, pa prošvercam ovaj zapis pod jučerašnji dan... Da ne ostaju neke nepotrebne rupe u kalendarčiću s desne strane ekrana. Kako, međutim, uvijek postoji druga strana (novčića, tijela, lica, mozga, istine), svjetliji, dakle, neispisani broj u lipanjskom kalendaru neka govori sam za sebe, svojom prazninom:

u Petrograd je stiglo ljetowave. Hoda se gradom, crvi u guzici su prenemirni e da bi mi dali mira da sjedim i povezujem nesuvisle dogadjaje u suvisle misli.


Zato vaga u meni odlučuje slijediti točnu kronologiju.

Crni PR, iliti PR noir, koji radim za Rusiju i širim o Rusima mogao bi također malo na godišnji odmor. Bit će, doduše, teško, ali zato postoji sloboda stilističkoga ludizma: od ironije do cinizma široko je polje u kojem mogu reći puno, a koristeći samo malo izjavnih i izravnih optužbi. You'll get the pointthumbup.
Središnji osjećaji koji me određuju otkad sam došla ovdje - i koji se kontinuirano smjenjuju i ustupaju jedno drugome mjesto - nisu ni samoća, ni besmislenost, ni tjeskoba, ni malodušnost, nego strah i snaga. Dva potpuno ambivalentna osjećaja, čini se.

Kako ih se, dovraga i bestraga, može strpati u istu rečenicu?

Prvo koja o strahu... Potaknut je onime što se događa oko mene, u ovisnosti o tome jača ili slabi, prožimlje sve ili samo neke trenutke u kojima si dopustim da vrtim monološke filmove bez kraja i konca u glavi. Taj vražji, vražji osjećaj nezaštićenosti!

Bojimo se onoga što nema lica, ali što nam je - istodobno - na neki čudni podsvjesni način već odnekud poznato. Neka nova situacija za koju intiuitvno osjetimo da bi mogla posljedično ostaviti slične tragove kakve je ostavila neka situacija - nalik posve drukčija - iz prošlosti. Kao u televizijskome ekranu gledam na ovaj svoj život ovdje: dotiče me koliko me može dotaći i neka efektno snimljena scena nasilja ili najromantičnijeg odnosa među dvoje ljudi, a istodobno znam - i dok gledam u slike na televizijskome ekranu i dok živim svoj život ovdje - da SVE TO nije moje. I nikada ja neću biti dijelom toga. Kao i čovjek koji svoju zbilju crpi ne iz onoga što živi, nego iz onoga što mu se nudi u slikama iz kvadrata marke Philips ili Sony, vrlo sam blizu tome da osjetim kako ne postojim. Kako me tu ima, a istodobno i zastrašujuće nema.

Zatim o snazi... Mjesto življenja imam još neko vrijeme, vode imam još samo neko vrijeme, vizu imam još neko vrijeme, civilizacijska razina sukoba s jednim groznim Rusom koji živi u istom domu i kontinuirano pljuje na stepenice na kojima sjedim već je opasno na tankome i skliskome ledu ... no strpljenja imam za još - barem mi se čini - duuugo vrijeme. Činjenica par: prilikom svakog odlaska kući maršrutkom prolaze mi glavom slike Fride Kahlo i njezine automobilske nesreće - vidim se, eksplicitno ili implicitno - poluinvalidnom, zalijepljenom za krevet; prilikom svakog ulaska u metro, gledam oko sebe - poput koBca - potencijalne mangupe ili mangupice koji bi mi mogli popaliti novce i pasoš; prilikom svakog kontakta s ruskim činovnicima bojim se onoga što bi moglo krenuti krivo ... nije tu riječ, dragi moji, o iracionalnoj paranoji - živi bili pa vidjeli!... ... u te se činjenice - paralelno i razorno - uplela - vrlo suptilno - jedna dopunska: na koju se fakin' foru osjećam, svakim danom sve više, snažnom i sposobnom ali apsolutno sve p(r)oživjeti i... doživjeti stotu?!

Možda se strah i snaga ne nalaze na dvama različitim polovima, možda jedno proizlazi iz drugoga? Strah iz snage? Ili snaga iz straha? Noćas pada kiša. Noćas nije padala kiša. , otprilike tako bi to rekao Beckett i time bi točno pogodio apsurdnost ovog čudnog, čudnog snagostraha.

Što htjedoh svime ovime reći? Ne znam točno ni sama, valjda ćete vi skužitithumbup. Pouzdajem se u vaswink.

Pozdravi najveći,
nekima do skorog viđenja, nekima do skorog čitanja,
pipi_piaf

09.06.2006. u 15:12 | 4 Komentara | Print | # | ^

Su Djin

Shvatili smo, dakle, da se i Einstein može interpretirati na različite načine i da je zato znanje kao takvo - sažeto u kratke sublimne rečenice - zapravo mrtvo. Mišljenje je, međutim, kako vidimo po primjeru gospođe s nadam se trajno i neispravljivo onduliranom kosom - živonjami!

Da se maknemo od mrske mi gospođe u vedrije teme i svjetlija mišljenja... - ne na budućnost, ne na prošlost, nego na sadašnjostthumbup. Sada i ovdje su 23 sata i 14 minuta. Još uvijek je dan i još uvijek se nalazim na istome otoke (hm, hm... Mogućnosti otoka Huellbecquea...???), ali! - ima tople vode i ostala sam sa samo jednom, jedinom cimericom - svojom Korejankom. Seoulčankom... No, norofl, ispravljajte me, lingvisti....

U ovim mojim zapisima ima prilično cinizma, tuge, nostalgije, ushićenja, nadam se i koje zrnce humora - no nečega kronično fali. Fale ljudi. Živi, zbiljski, novi ljudi.

Su Đin je moja ruska korejanska cimerica s kojom ću dijeliti sobu još samo tjedan dana. Ima 23 godine. Da ima crnu kosu i crne ukošene oči - ne moram, mislim, posebno ni naglašavati. Nikada ne suši kosu fenom i ne koristi spužvu pri tuširanju jer joj se sve spužve čine pregrubima. Nisam mogla zapamtiti njezino ime pa sam je nekoliko tjedana zvala - jednostavno - Sofija. Našli smo da je to ruska inačica njezina korejskoga imena. Tata Su Đin je diplomat, mama kućanica; Su Đin je živjela zapravo vrlo malo u Koreji: većinu je vremena provela u SAD-u, Vijetnamu i Burmi, koja - citiram njezine riječi - ima najljepše na svijetu zvijezde. Su Đin ima starijeg brata i trenutno u Seoulu živi sama. Nema puno prijatelja, možda jednog ili dva. Su Đin se uvijek smiješi, uvijek je smirena i vrlo je draga. Nije teško s njome dijeliti jednu malu sobu. Su Đin bezumno voli, međutim, groblja i horore, i čini se da se baš ničega ne plaši. Doručkuje, ruča i večera rižu. Kuhala mi je jednom korejansku ampre juhu - i čak je, izuzevši obavezne korejanske začine - nalikovala onoj na koju sam ja navikla. Su Đin ne koristi internet, nema mobitel i rijetko se čuje s mamom. Sjećanja jedne gejše na ruskome je čitala otprilike tri mjeseca, guta ruske novine - ne zato što je zanima njihov sadržaj - nego zbog riječi, zbog ruskoga jezika. Su Đin zdjelice prima objema rukama i - iako ima žlicu i vilicu - koristi većinom samo štapiće. Kada sam tek došla, nacrtala mi je malu kartu - kako bi mi pokazala gdje se nalazi dućan. Tada sam vidjela da ima jako sitni, pravilni rukopis - reklo bi se da on pripada skromnim i smirenim ljudima. No, iako ne zna zašto voli argentinski tango, voli ga toliko da je dva puta išla na istu argentinsku predstavu. Su Đin spava na krevetu preko puta moga. Osobito na početku nismo puno pričale - jer smo obje bile utopljene u svoje vlastite misli i jer ona nije mogla gotovo ni riječi izreći na ruskom - ali smo živjele u nekoj čudnoj i ljekovitoj simbiozi: kada bih ja gasila svoju noćnu lampu i odlazila spavati, gasila bi svoju i ona, kada bi se ona ujutro probudila, probudila bih se i ja. Neko ju je vrijeme bilo strah izlaziti - jer je 'kosooka' - pa je sjedila po cijele dane u sobi i čitala. Bila jako mirna. Neko smo se vrijeme obje bojale izlaziti - jer je sve oko nas puno narkomana i skitnica - pa smo svaku večer gledale DVD-e na mome računalu. Nekako smo čak i u tome uhvatile svoj pravilni ritam: jednu večer - ruski film, drugu večer - strani film, jednu večer - ruski film, jednu večer - strani film. Ukupno smo zajedno pogledale .... puno filmova. Su Đin mi je prva otkrila da se u Rusiji može kupiti čokoladni kremasti sir, a ja sam njoj prva pokazala kako se (uspješno) peku palačinke. Su Đin je - čak i kada spava - vrlo mirna. Za razliku od mene - koja nekad spava u položaju kojeg se ni dobar joga majstor ne bi posramio - ona zaspe na leđima, s rukama na prsima... i u istom se položaju budi. Lica Azijata - tako i ono Su Đin - dok spavaju izgledaju poput mumija. Mislim da sam je osvojila nečim sasvim banalnim: bojanjem kose. Ona je stajala kraj mene - punih pola sata - i gledala kako se to radi. U Koreji toga nema. Sviđa joj se ali gotovo svaki komad moje robe, a nakit koji nosim, smatra, citiram njezine riječi: "ne može nositi svatko". Nekoliko je puta ostala s nama plesati cijelu noć i tek bi pred jutro rekla da je umorna. Čak i kada je bilo jako hladno u Petrogradu, njoj je bilo toplo. Dekom se nijednom nije pokrila jer spava na pokrivaču koji je donijela iz Koreje i koji grije. Kada sam ja bila bolesna, taj je pokrivač - bez mnogo rasprave - stavila na moj krevet. Kako završiti ovo bilježenje Su Đin? Nikako, doći će u Hrvatsku, obećala mi je. I ja sam njoj morala obećati da ću je posjetiti u Koreji.

Nekako dosadan i tugaljiv zapis - nije, kvragu, trebao takav ispastino!

Pozdravi i pusewave,
pipi_piaf

07.06.2006. u 23:33 | 1 Komentara | Print | # | ^

Najgore u utopijama je...

... da se one ostvaruju.

I tako - kad se markatni muškarac u bijeloj lanenoj košulji približi plavokosoj djevuški - ona osjeti da on miriše na jeftin parfem; istom tom mužiku prodje kroz glavu da je vjenčić oko njezine kose već potpuno osušen. I to bi mogao biti kraj priče. Možda i potencijalno happyendovski, ovisi iz kojeg se registra sadašnjosti - budućnosti ili prošlosti - pogleda.

Koliko puta prosječan čovjek prosječne inteligencije i prosječnih želja u prosječnome životu pokuca na KRIVA vrata?

Ali, da ne narušimo kontinuitet i uvedemo se u blogosvijet: Albert Einstein, čak ON!thumbup, kaže jednom da je mašta (...) puno važnija od znanja. Taj sam zapis pročitala na zidu gospođe koja je - eto - odlučila svoju poziciju iskoristiti kako bi od mene izvukla VEELIKE novce. Mašta ona - draga gospođa - kakvo bi si ljetovanje mogla priuštiti mojim novcem ili - da budemo posve fer - novcem iz hrvatskoga proračuna. I hini ona - draga gospođa - da ne zna da se to tako, u civiliziranome svijetu barem, NE BI SMJELO raditi. Zakonom kažnjivo. Ako joj ja - kojim slučajem - ne izbrojim tražene - ne rubljerofl - DOLARI se tražeyes, ostajem, heh, heh, jedan od beskućnika, iliti tipično ruskih parodija koje inspiriraju pisce da pišu višetomne romane.

Anyway...

Zašto nema tople vode i koliko je neće biti? Navodno još jako kratko. Sumnjam, ali vjerujem. Ali ono što je posebno zanimljivo u cijeloj priči je da u Rusiji postoji čak i zakon, vrlo zanimljivoga naziva (u rangu našeg vrlog Ministarstva .... generacijske solidarnosti) - O općim principima organizacije mjesne samouprave - po kojoj gotovo svaki veći grad ostaje - na određeno vrijeme - bez tople vode. Zbog remonta. Čega? Kakvog? Nemam pojma.

I onda se zapadni skeptici usude reći da u Rusiji vlada bezakonje?!

Ovo nikako - kako god da se preokrene i iz kojeg god registra sadašnjosti da se pogleda - ne može biti zanimljivo:

svaki treći muškarac u Rusiji umire od alkoholizma (i posljedicama istoga: uništena jetra, ubojstva i samoubojstva, smrzavanje i sl.);
500 000 Rusa godišnje umre zbog kasnog dolaska Hitne pomoći;
u Petrogradu najviše ima APOTEKA... znači li to da je narod jaaako bolestan? možda, a možda i ne!;
zbog sjedenja na travi može se završiti na policiji;
policajci JAKO vole votku, pritom pate od strašnog osjećaja manje vrijednosti;
nerijetko su zidovi crkvi i muzeja oblijepljeni natpisima "Pazite na svoje stvari. Učestale su krađe";
od početka ove godine u Petrogradu je stradalo 114 ljudi - neonacisti, skinsi i slične grupacije (bez viny) vinovatye;
Petrograd je zbog tih statistika dobio naziv ksenofobičnoga glavnog grada Rusije; (pa tko bi rekao! Petrograd?!)
u gradu s gotovo 5 milijuna ljudi postoji samo jedan karaoke bar - u kojem - ako želite pjevati - morate platiti oko 120 kuna (ne da bih išla i da inače idem u karaoke barove, a još manje pjevam, ali - eto - zanimljiv podatak!);
tijekom Bijelih noći Labuđe se jezero istovremeno prikazuje u 10 kazališta;
petrogradski zoološki vrt ima i drugi naziv: kolokvijalno ga se naziva muzejem voštanih figura,
ne postoji vozni red gradskoga prometa, niti se može pronaći kuda koja od brojnih žutih ili bijelih maršrutki vozi;
nedavno me je kući vozio jedan gospodin kojemu je dnevnica za 12-satni radni dan - 100 rubalja, ili - ako smo optimistični - 5 dolara;

Tako to izgleda kada "sloboda tiska gradi Novu Rusiju"? Da, sa sarkastičnim smješkom na licu rekao bi Vladimir.

Pusa,
do sutra,
pipi_piaf

06.06.2006. u 23:25 | 6 Komentara | Print | # | ^

Bez tople, pardon, gorjace vode

Htjedoh pisati o zelenoj travi i poljskome cvijeću i vijenčićima od cvijeća i laticama tratinčice Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me, voli me... VOLI ME!... nasmiješenim plavokosim djevuškama s rupicama na obrazima i lepršavim ljetnim haljinama na tijelima... i bosim markantnim muškarcima u bijelim lanenim košuljama... na bijelim pegazima... oko kojih se, citiram riječi plavokose djevuške, "širi neka mistična aura"naughty...; o propupalome cvijeću i mirisu akacija... o zvjezdanome nebu i sutonu... borovima, ružmarinu i maslinama... pohanim srdelama i kuhanoj blitvi s krumpirom i češnjakom... laganome maestralu u kosi: Zagrljeeeni, zagrljeeeni, kamen gori val se pjeeeeeni... letu galeba i mirisu mora... More, more...

Hej, gdje ste otputovali? Vratite se u (moju ovu) zbilju!

No, norofl. Lagano vas tresem za ramena... PROBUDITE SEwave!

Jer: a ali nego no već... zlo i naopako... dovraga i bestraga... vragovi i vještice... vampiri i krumpiri...

... iskljucise toplu vodu u mome privremenome domu...

"A bako, bako, zašto imaš tako velike oči?
Da bih te bolje vidio.
A bako, bako, zašto imaš tako velike uši?
Da bih te bolje čuo.
A bako, bako, zašto imaš tako velike ruke?
Da bih te lakše zagrlio."

Ne, ne i nerofl. Život u Rusiji ne trpi svijet bajke. Ako ste sa mnom i pratite ove riječi, iz razgovora Crvenkapice i vuka uzet ćemo kao ilustrativni okvir unutar kojih bi trebalo čitati ove retke samo ovo:

"A bako, bako, zašto imaš tako velika usta?
Da bih te lakše pojeo!!

I skoči vuk i pojede Crvenkapicu."

Zašto isključiše vodu?
Dokad?
Kto vinovat? iliti Tko je kriv? naziv je jednog romana Černiševskog. No ovdje njegovim postavljanjem ne polučujemo dobre i zadovoljavajuće rezultate. Naime, već sam u 2. tjednu moga boravka ovdje shvatila da sam - za pitanja Zašto? , kao i za traženje dežurnoga krivca - opako fulala državu. Biti u Rusiji i tražiti suvisle uzroke određenih događaja znači raspad (ruskoga) sistema. U Rusiji živi najviše nojeva na kvadratnome metru..

Pa sam se prebacila - preko konjića, hopdead - na naziv Gercenova realističkoga romana: Što da se radi? . U tome romanu jedan od junaka, doktor po struci, govori ženi: "...polijevajte se hladnom vodom i više se krećite - nestat će polovina vaših nebeskih/svemirski/kozmoloških maštarija..." Danas je - zbog hladne vode i jogginga - moja mašta opala za 50 %smijeh. Ostao je samo kruuuti realizam.

Što da se radi, dakle, kada tople vode nemarofl, a vas opušta - bolje od ičega - vruuući jutarnji tuš? puknucu Radi se ovo:

Sastav: Dobre strane neimanja tople vode

Ad 1. tuširanje hladnom vodom dobro je za:

cirkulaciju;
učenje (materijalnoj) skromnosti i duhovnome bogatstvu;
čišćenje uma od svega nevažnoga (jer u tih par minuta tuširanja čovjek - da i hoće - ne može misliti ni o čemu drugome no o tome kako mu je fakin' HLADNO);
ponavljanje lekcije o tome kako se sreća ne krije u materijalnome blagostanju;
možda za celulit - nije? - moram IPAK baciti pogled u novi Cosmopolitan... hm, hm... ne ćemo biti sumnjivi Toma... SVE je dobro u planetarnoj borbi protiv celulitanjami... hej... bože, bože... otkud mi ovo nesretno ne ćemo, odvojeno napisano... hm, hm... ako Freud ima pravo, ova (ne)slučajna omaška znači samo jedno: da su razine moje nostalgije prešle granice dobrog ukusa... toliko da se priklonih - oh, ne, ne - Babiću...headbang;
jačanje međuljudskih odnosa (hladne noge traže druge (hladne) noge;
popunjavanje blagajne obližnje saune;
popunjavanje blagajne obližnjega solarija.

Ad 2. hladna je voda općenito dobra jer:

topli čaj ne dođe samo melem za dušu, nego i za tijeloparty;
odjednom osamljeni čovjek vidi najbolje prijatelje svuda oko sebe: deka, šal, 100 posto vuneni džemper, da nabrojim samo dio svoje nove ekipe;
se čašica votke napokon popije bez soka od višnje... ALELUJAparty;
obnavlja se i širi kolekcija mokrih mirišljavih maramica;
otkriva se bogatstvo ponude tekućina za dezinfekciju ruku;
o joggingu se dvaput razmisli, a ako se i ode - tada se ekonomično znoji... Mislili ste da se to ne može? Ma, ljudi, sve se može kad se hoće!

Loših strana ne-imanja tople vode - kad se ovako postave stvari - nemanamcor.

Nego, vratimo se nakratko Aleksandru Ivanoviču (Gercenu)... Lenjin ga je smatrao prvim ruskim piscem koji je masama progovorio jezikom slobodne (ili slobodoumne, čak i raspuštene... ako se poigramo prevodilačkim radomsmijeh) ruske riječi.

E pa kad je čak TO rekao veeeliki Lenjinbang, imam zaleđe završiti ovaj zapis Gercenovim navodnim slobodoumljem. Naime, gospodin ne samo da je monološku riječ smatrao dosadnom nego je i (pravilno i mudro) zaključio da se život ne može misliti bez dijaloga.

I zato HVALA svim komentatorima što mi omogućuju da (manje ili više uspješnosmijeh) mislim sebe i svoj život.

Pusa razigrana povrh noseva,
pipi_piaf

05.06.2006. u 22:28 | 3 Komentara | Print | # | ^

Granice mog govora predstavljaju i granice moga svijeta

... nekoliko blic vijesti - da ne narusimo kontinuitet


Ako vas tko pita 'Kak tvoja familija?' ni pod koju cijenu ne odgovarajte 'Dobro!' Ili slično - već prema situaciji (u familiji). Kažite svoje prezime. I slobodno se pozovite na mene thumbup.

U Rusiji, po novim istraživanjima, opasno pada natalitet, pa Putin nudi veće porodiljne naknade. Međutim, da stvari ipak nisu otišle kvragu, svjedoči i to da će ljudi živjeti dulje: muškarci do 61. godine, žene do 74,9 godina.

Mačke u Rusiji uživaju sličan status kao krave u Indiji: za vrijeme okupacije Petrograda u 2. svjetskom ratu, upravo su one spasile narod od umiranja od gladi. U domu u kojem žive dvije mačke, hrani ih se gožđicama i ne smije ih se ometati dok obavljaju nuždu na pločicama WC-a koji je inače namijenjen ljudima.

Sauna u Rusiji ima mnogo. Ne zato što je zima, ne zato što je zrak katkad prljav, pa treba pročistiti pluća - nego zato što je, osobito tijekom staljinističke i poststaljinističke vladavine ogroman broj stanova bio bez kupaone. Ako je kupaone i bilo - nije bilo tople vode. Danas je situacija bolja, ali slična. Tuširanje jednom tjedno. Nakon parenja u sauni.

Tko se zalio na malu kadu? Ma tko bi, dovraga, jacuzzi?!

Kila trešanja je točno 47 kuna (sa štanda uz cestu), jedan kokos - 3 kune, kila jabuka je 19 kuna (lošije kvalitete), avokado - 4 kune. Votka - 14 kuna... Votka bolje kvalitete. Piva u dobrom kafiću - 6 kuna; kapućino u istom kafiću - 44 kune. Pola sata bazena - 60 kuna, jedan mjesec tri puta tjedno joge - 1150 kuna. Cijena ulaznice u Ermitaž za Ruse - 2 kune, za strance 49 kuna. Cijena ulaznice u Peterhof za Ruse - 15 kuna, za strance - 105 kuna. Ulaznica na balet u Mariinski teatar - za Ruse - tijekom Bijelih noći - oko 50 kuna, za strance - tijekom Bijelih noći - 630 kuna minimalno...

Bogu hvala na skijanju i iskustvu slalomske voznje!

I za kraj nešto što je - za razliku od prethodno napisanoga - lakše shvatitiyes... Čića fizičar s ludom frizurom i ludim mozgom je rekao:

Čovjek samom sebi pokušava napraviti pojednostavljenu i inteligentnu sliku svijeta, onako kako mu to najbolje odgovara; zatim pokušava taj svoj vlastiti kozmos zamijeniti sa svijetom iskustava i tako ga prevladati.
A. Einstein

Da bih riječ rekla! Sve jasno. wave

Do sutra,
pipi_piaf

04.06.2006. u 23:53 | 8 Komentara | Print | # | ^

Mase, Maksimi & Piter

Kovrcavoj Sue, benkovackoj snasi, plavookom proljecu, Karin K., Anji, Asi, Evrim, jednom Anti, meni samoj i svima koji ce iscitati puninu praznine među redovima ovoga teksta.


Različiti mediji stvaraju - koristeći se raznim sredstvima i po mogućnosti prekoračujući granice uobičajene čovjekove percepcije - različite imidže onoga što kane predstaviti. U što je - u današnje vrijeme - najisplativije ulagati? Ja ću reći u razvoj duha i tijela, ali ću time djelomice biti izvan svoga vremena. A to nije dobro biti. Da bih bila uronjena u ovo vrijeme u kojem živimo i da bih slijedila njegove zakonitosti, jedan je odgovor ispravan: riječ je o imidžu. Razvoj duha i tijela nije zabranjen, ali bi trebao biti diktiran stvaranjem poželjnoga imidža. Imidž je drvo koje puno košta, ali i koji brzo rađa ukusne plodove. Imidž je pola sklopljenoga posla i ona iluzija kojoj se prepuste i najveći skeptici.

Niveina je krema ZAISTA meka poput blage ljetnje kiše, Red Bull - snagom placeba - daje ti krila, a Ariel - (uz namakanje u varikinu, znamo to svi) - čisti i one mrlje koje obični deterdženti ne mogu počistiti. Zbog Ane Sasso pila se Pipi, a mene je ona tamnokosa gđica koja tako ležerno - smiješeći se - sjedi na pilates lopti, i još u turskom sjedu, nagnala da kupujem baš onaj jogurt zbog kojeg ću i ja - uz malo vježbe i ustrajnosti - tako zasjesti na kuglu (svijeta) i (pilates) loptu.

Holivudska industrija stvara identitete američkih gradova. Gradovi jesu (kao) ljudi. U zbilji je Times Square prljav, bučan i neukusno nakićen. Na filmu - baš pod onom svjetlećom reklamom McDonaldsa na uglu - padaju najljepši poljupci i rone se najkrokodilskije suze. U zbilji je Beverly Hills sterilan, neljudski tih i snobovski neukusan. U filmu pod palmama mišićavi frajeri šeću čistokrvne pse, u dvorištima se peku roštilji, a iz svake se kuhinje širi miris pite od jabuka. Postoji određeni horizont očekivanja kada čovjek posjeti gradove koje je upoznao zatočenog u kvadrat televizorskoga ekrana. Taj se horizont očekivanja smanjuje svakim novim (zbiljskim) koračajem (zbiljskim) ulicama (zbiljskoga) grada. Moja Amerika iz filmske fikcije postala je njihova Amerika iz zbilje. Nimalo dramatično i vrlo oslobađajuće iskustvo. Zaljubljenost u fikciju nije bila dovoljno jaka da bi se razvila u ljubav.

Dobro je da stvari mogu ići i obrnutim smjerom.

Ruski su filmovi teški, zahtjevni i turobni. Happyendovski raspleti radnje boli bi oči i savjest rusofilske i američkofobske većine. Međutim, uz Nove Ruse došli su na kinematografska platna i nove Maše i novi Maksimi. Te Maše ne ispraćuju - mašući izvezenom maramicom i u suzama - Maksime na frontu, niti ih - obično kao invalide - dočekuju nasmiješene, vjerne i trpne. Novi Maksimi plaču zbog nesretne ljubavi i samoće, a nove Maše ne bivaju praktično odane - samo zbog danog obećanja - Novim Rusima. Današnjim gledanjem filma Piter Fm ugledah jedan posve novi Piter. Prepoznajem na ekranu svoj kafić, prepoznajem svoj park, svoj Uspenski sabor, prepoznajem gužvu u autobusima, prepoznajem guranje ljudi, prepoznajem mostove i, baš kao Maksim, i ja sam - u sličnom raspoloženju kao on - sjedila pogleda uprtog u crnu Nevu. I baš kao Maša - i ja se - kao mušica - brzo migoljim među kordonima ljudi na Nevskom prospektu. Ranije nisam ni primijetila da se i u Piteru dvije avenije spajaju u newyorški Times Square. I da baš tamo, na Naberežnoj reki Fontanki, mogu pasti najljepši poljupci i roniti se najkrokodilskije suze.

Iluzije su strasna i mocna stvar. Virginia Woolf to izrice onako kako ja nikada necu moci: "Iluzije su dusi sto je atmosfera zemlji." Nakon sloma iluzija "zene postaju opatice, a muskarci svecenici... Bogatasi daruju svoj imetak, a sretni si ljudi kuhinjskim nozem prerezu grkljan... (...) Zemlja kojom hodamo postaje ziva zeravica".


Kada se nakon šok-terapije zbilje - i unatoč njemu - odnekud razvije zaljubljenost, ona se - velike su šanse - može razviti u vječnu, čvrstu i trajnu ljubav. Isto tako: male su šanse da će rastajanje od krhotina u koje će se razbiti slike iz Pitera FM (već znam - u ponedjeljak rano ujutro) biti "nimalo dramatično i oslobađajuće iskustvo". Kako je lako prašinu i blato iščistiti sa slike na TV ekranu i kako je lako - ako čovjek sam odluči - tada živjeti u Piteru. Plesati na kiši oko piterske gradske lampe. U Piteru iz filma. Promatranom jednim okom zatvorenim. Jer potrebe nekad moraju imati pravo na vlastito ispunjenje.

Ima jedna pjesma pravo kada o istini govori sljedeće:

If you look for truthfulness...
You might just as well be blind...
It always seems to be so hard to give....

... ali smo ipak slobodna bića...

BUT... If you search for tenderness...
it isn't hard to find...
You can have the love you need to live...


Obrnula sam riječi pjesme, primijetili ste? Razumijete zašto?

Mirni pozdravi i smirene puse
od najmirnije pipi_piaf

03.06.2006. u 21:38 | 1 Komentara | Print | # | ^

Che porcheria! La mia camera e piena di maladetti scarafaggi!!!

Današnji bi dan bio sasvim prosječno... nezanimljiv... proveden većinom uz knjigu, da se nije dogodilo nešto što će 2. 6. poboldanim slovima upisati kao jedan od važnijih dana u ovoj rusofazi moga života. Hm... Da odmah riješimo sljedeće:
1. ne, nisam odlučila naći blizanca (po bogatstvu) Romana Abramoviča s, po mogućnošću, dva brata;
2. ne, nisam odlučila da je Petrograd - unatoč manama - grad u kojem ću odgajati svoju djecu; i
3. ne, nisam odlučila ostaviti se knjiga i posvetiti život odgoju mačaka i heklanju pulovera djeci iz susjedstva.

Da dove vengono tanti scarafaggi!
(iliti: Otkud li ovdje toliki žohari!)

I tako... Da ne podliježu samo veliki i važni mitovi svojoj demitologizaciji u ovo ludo post-postmodernističko doba, svjedoči i sljedeće: žohari - već spominjane na ovome blogu 'bube s nogama' - se, kaže mit, boje svjetla.

U Petrogradu traju bijele noći.
Žohari se boje dana.



Jednostavna bi udžbenička logika (koju ČAK NI JA nisam odbacila kao nelogičnu) povezala te dvije tvrdnje u jednu olakšavajuću: U Petrogradu nema no više žohara thumbup. Barem oku vidljivih. Wrong!

Demitologizirani mit dana: žohari se NE boje svjetla! Jednog sam takvog uhvatila svojim perifernim vidom, sjedeći na krevetu, čitajući, u SVOJOJ VLASTITOJ SOBI. Coolira on, šeće polako, mirne savjesti, s noge na nogu...

Tko? Što? Gdje? Kada? Pa, pobogu, Kako?! Zašto?!

Kako? Lako. Nije važno kako.

Zašto? Heh... Sa svrhom! ... kako bi me, naime, podsjetilo da je passe vjerovati da će LJEPOTA (tuge) SPASITI SVIJET. Neće rofl, neće rofl, HUMOR će ga spasitiwink. Dok ja naričem i pišem o suzama - zaboravljam da copyright nad smijehom kroz suze pripada Rusiji i - valjda drugi (ipak) znaju bolje od mene balavice - jedini primjenjiv u projektu nazvanom Surviving in Russia.

Stoga čitajte dalje. Slobodan-me-myself-and-I prijevod.

KAKO PREPOZNATI DA ŽIVITE ISPOD SVAKE GRANICE (DOPUSTIVE) BIJEDE? U 20 TOČAKA.

1. Već nekoliko mjeseci krpate jednu svoju mjesečnu potrošačku košaricu.
2. Do mjesta na kojem ćete provesti godišnji odmor ne putujete, nego hodate.
3. Susjedi hvale majonezu koju sami pripremate.
4. Znate gdje se prodaje jeftina svinjska mast.
5. Primjećujete da je sol poskupjela.
6. Užasno poskupjela.
7. Užas, kako je sol poskupjela!
8. Eksplodirala je leća vašeg televizora.
9. Filmove s videokazeta gledate kroz prozor, a plešete na muziku koju čujete kroz zidove.
10. Možete nabrojati 100 recepata od kruha i češnjaka.
11. Čini vam se da tehničarka u žitokombinatu TAKO PUNO ZARAĐUJE!
12. Žena se duri jer je susjed sakupio više flaša od vas.
13. Pokušavali ste se baviti exportom robe na svom starom biciklu.
14. Odlučili ste prodati stari obiteljski aluminij.
15. Vaš je sin u zatvoru, i tamo dooobro zarađuje.
16. Vaš vas hrčak gricka za doručak. Imate problema i s hranjenjem svojim žohara.
17. Vrane su vas istjerale iz kupaone.
18. Vaša odjeća je izašla iz mode, i vratila se u modu, i izašla iz mode, i vra...
19. Imate izdržljive čarape s debelim đonom.
20. Profesor ste kvantne mehanike ili filozofije na fakultetu.

E, sad... Ništa posebno, pomislit će te... Ali no i međutim:

Tako zivi VECINA Rusa. Ne samo oni koji su - svojom ili odlukom trenutnoga ideoloskoga sustava - postali drustveni marginalci. I ne samo alkoholicari. Bez obzira na legendarnu lakirovku stvarnosti, stjece se dojam da tako zivi VECINA.


U tome je kontekstu 20 točaka čisti, jednostavni i by the book smijeh kroz suze. Dooobro usvojena gogoljevska škola. Živi bili pa vidjeli kakva će se budućnost nasmiješiti Rusiji... Zasad ostaje samo smijeh kroz suze, a za onaj od uha do uha ipak treba imati:

malo manje filozofskog i malo više praktičnoga duha
malo manje iluzija i malo više (o)ček(iva)anja deziluzija (u niskom startu)
malo manje vjere u sudbinu i malo više sreću.

Che porcheria. La mia camera e piena di maladetti scarafaggi. (iliti: Kakva svinjarija. Moja soba puna je prokletih žohara.) I točka. Nema potrebe - nakon buđenja smisla za smijeh kroz suze - za uskličnike... povišene glasove, nervozu, bijes i očaj. Ostaje konstatacija.... da je moj od 2 i pol cm mila majka u odnosu na 9 cm - kakvim žohari mogu narasti... da nije dobro zlorabiti Gregora Samsu u banalnim kontekstima (v. zapis 26. 5.)... Ostaje konstatacija nakon koje se ide - laganim i smirenim korakom, i mirne savjesti, kako me (na)uči(o) moj sobni žohar - dalje. U nove izazove.

wave od pipi_piaf

02.06.2006. u 21:10 | 3 Komentara | Print | # | ^

Vodeni temat se nastavlja


Namjera je bila druga, ali koje slovce o maloj vodi/votki žudi za svojim nastavkom... A protiv žudnje se - znamo svi - bolje ne boriti.

Za biologe i medicinare suze su tekućina koja podmazuje i čisti oči. Heh, kada bi to sve bilo tako jednostavno... U analizu krokodilskih suza nećemo (krokodili ionako ne plaču, heloulud), Gogoljevim se smijehom kroz suze valja katkad pozabaviti - ali ne BAŠ sada. Ovom ćemo se prilikom obratiti mlađem Gogoljevom kolegi. Turgenjev je pisao da su "suze poput oluje".

U nekoliko je posljednjih dana najavljivana prva ljetna petrogradska oluja. Sa'ce. sa'ce... Statistika dana je sljedeća: provedeno vrijeme na otvorenome: 30 minuta; broj mokrih čarapa: 6; broj blatnih rubova hlača: 6. Ljetna oluja je počela malo kasnije, već je gotovo palo ono malo noći što je ostalo, i - nosi sve pred sobom. Kika bi uživala: trava miriše intenzivnije no ikad. A kovrčava Sue i ja bismo bauljale u našim kvadratnim metrima. Premda sam priljubljena uz prozor ruske proizvodnje i premda sam ga neki dan oprala ruskom Blestinkom i obrisala Lotus papirnatim ubrusima, kupljenima u ruskome dućanu, kroz njega se ne vidi gotovo ništa.

Osim sljedećega:

U slutnji, u ceznji, daljine, daljine,
u srcu, u dahu, planine, planine,
malena mjesta srca moga
spomenik Braca, Imotskoga,
i blijesak slavna sestopera
i miris, miris kalopera.

... da vise ne znam sebe sama
...


Plakanje nije samo privilegija čovjeka, mogu plakati - iz sličnih razloga - i gorile i slonoviyes, po vjerovanju Inka čak i Mjesec katkad pusti koju suzu, a budisti su plač shvaćali darom.

Kada se pokloni E BAŠ TAKAV dar? I kada ga (žena) otvara?

Kada je tužna, razočarana, iznevjerena, bijesna, iznervirana, sretna; kada ju je strah, kada joj je neugodno, kada joj je jaaako ugodno, kada se zaboravi, kada je previše sebe svjesna, kada su joj oni dani u mjesecu, kada joj nisu oni dani mjesecu, kada je pod stresom, kada je stres iza nje, kada joj se čini da BAŠ plakati ne bi smjela, kada joj se čini da bi BAŠ sad TO smjela, kada popije puno, kada popije malo, kada stavi lošu maskaru, kada joj upadne prašina u oko, kada je previše sunčano, kada nema sunca, kada pada kiša, kada kiša nije padala tjednima, kada joj je zima, kada joj je vruće, kada se sve odvija baš onako kako je planirala, kada ništa ne ide po planu, kada želi reći da nešto ne valja, kada želi reći da je APSOLUTNO sve u redu, kada se oprašta, kada dočekuje, kada nije uspjela, kada je uspjela, kada je izgubljena, kada je nađena, kada ostvaruje bliskost, kada podiže obrambeni zid, kada joj se majica koju je kupila više ne sviđa, kada joj ista stoji kao salivena, kada je ganuta, kada se boji, kada je svjesna da je (pre)hrabra, kada je stjerana u kut, kada je sama i kada je u (dobrom ili lošem) društvu, kada ne zna što bi drugo, kada nešto ne razumije, kada je iskrena, kada nešto - ne hoteći - slaže, kada je boli glava, kada želi da je boli glava, kada riješi problem, kada ni u čemu ne vidi problem, kada joj se čini da je zarobljena, kada joj se ne sviđa sloboda, kada je nešto iznutra steže, kada misli da nema drugog izlaza, kada ima samo taj izlaz, kada se osjeća bespomoćnom.

Ruski su metereolozi najavili sunčani i topli petak. Bez ijednog oblačka. Suze JESU poput oluje. No ne treba ih uzimati suviše ozbiljno jer Ivan Sergejevič ima pravo i dok nastavlja: "poslije njih čovjek je uvijek mirniji." No, nonamcor... da ne zaboravimo dobrog, starog Arsena:
"Cistim svoj prostor od nepotrebnih stvari...
Cistim svoj zivot... od prividnoga svijeta...
... jer petkom odnose smece
..."


Danas je bio četvrtak. Sada je sve jasno.
Da imam plave oči, ne bih odoljela i posegnula bih za "suze liju plave oči". U rusosferi plavih je očiju ionako previše, pa zašto da njima zasićujemo i blogosferu?rofl

Olujni pozdravi i mokre puse,
poput blage ljetne kiše da vas dotakne,
iznimno i isključivo večeras sentimentalna,
s deficitom smisla za humor
i suviškom sjete,
s deficitom testosterona
i suviškom estrogena i progesterona,
pipi_piaf kiss

01.06.2006. u 23:17 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2011 (3)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (4)
Srpanj 2006 (13)
Lipanj 2006 (19)
Svibanj 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sve što jednoj mladoj dami prolazi kroz glavu dok je: 1. daleko od belog Zagreb grada... ili 2. u njemu. Kako god bilo, ona je retro treba, s povremenim cudnim i melankolicnim, ali nikada letargicnim izljevima (njeznosti, ljutnje, ljubavi, paznje, strasti, tuge, nervoze, dosade, optimizma, pesimizma, nade, vjere i posvemasnjega crnila)...

Školjka

Svojim stalnim plačem
uznemiruje more
koje se kida
i propinje
u dubini svake stvari
mučene same sobom.

Ali to ne probija
sebični prostor ljubavi.

(Z. Golob
)



SVJESNI I NAMJERNI PLAGIJAT S Georg bloga

... ali nije zlobni ili pohlepni, nego naprosto - nužni...

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovaj tekst, i vrijeme kada možete
odabrati hocete li ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena s voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete "Volim te" svome partneru i svojim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podjeli
vaših dragocjenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!

- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.

- Čuvajmo vesele prijatelje. Loša raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.

- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. "Besposlen um je
radionica lošega." A ime lošega je Alzheimerova bolest.

- Uživajmo u jednostavnim stvarima.

- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.

- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.

- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo što. Naši domovi su naše sklonište.

- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoć.

- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetališta, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.

- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:

Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah
.

...


KOME NAMIJENJENO?!

... slučajnim BLOG putnicima koje zanima kako je živjeti u wanna-be kapitalističkoj verziji (još uvijek) duboko ukorijenjene utopije 'bratstva i jedinstva'?

Ne zato. Namijenjen je onima koji će me pitati: "I kako je bilo?"... tamo ili vamo... s vasima ili nasima... pa da skratimo muke, ostanemo što vjerodostojniji i sačuvamo (dobro) pamćenje...smijeh

DA NE BI BILO ZABUNE...

Čitaoče, teksta nema,rofl
ti si sam na startu,
sve se stvara u tvom duhu,
sude Bonn i Tartu.

Nema teksta pa ni pisca:
piri maštu tvoju
android od rešetkica
sklon kratkome spoju.
Čitalice, nema mene,
ni onih što nudih.
Ostala si samo ti.
E, pa sretna budi.

(I. Slamnig)


Telling Stories

There is fiction in the space between
The lines on your page of memories
Write it down but it doesn't mean
You're not just telling stories
There is fiction in the space between
You and me
There is fiction in the space between
You and reality
You will do and say anything
To make your everyday life
Seem less mundane
There is fiction in the space between
You and me
There's a science fiction in the space between
You and me
A fabrication of a grand scheme
Where I am the scary monster
I eat the city and as I leave the scene
In my spaceship I am laughing
In your remembrance of your bad dream
There's no one but you standing
Leave the pity and the blame
For the ones who do not speak
You write the words to get respect and compassion
And for posterity
You write the words and make believe
There is truth in the space between
There is fiction in the space between
You and everybody
Give us all what we need
Give us one more sad sordid story
But in the fiction of the space between
Sometimes a lie is the best thing
Sometimes a lie is the best thing

Arsen Dedic
Cistim svoj zivot



Cistim svoj zivot
kroz prozor ormar stari
cistim svoj prostor
od nepotrebnih stvari

Gdje li sam ih kupio
gdje sam ih sakupio

Cistim svoj zivot
petkom odvoze smece
kada se nada budi
i kad je blago vece

Cistim svoj zivot
od onih supljih ljudi
kojima vjetar huji
kroz glave i kroz grudi

Cistim svoj zivot
da spasim dok je vrijeme
malu jutarnju njeznost
i gorko nocno sjeme

Cistim svoj zivot
od prividnog svijeta
od ljubavi bez traga
od jeftinih predmeta

Cistim svoj zivot
to hrdja je i tmina
i ostacu bez iceg
al' bolja je tisina



Elegantly Wasted

Look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's running
Why don't me make it rain like we used to
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted

Look at all the crimes
Baby's down on the world cause she owns it
Making up her life
Nothing more, nothing less makes it Voodoo
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted

We look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's fine
Why don't we make it rain like we used to
We run
We hide
We want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted (feels like, feels like)
Elegantly wasted - you could be right
Elegantly wasted - you could be certain
Elegantly wasted - you could be right
Feels right, feels right




New Angels of Promise
We despair
We are the dead dreams
We take the blame
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the fabulous lovers
I'm a blind man and she's my eyes

Suspicious minds
You didn't feel us coming
In this lonely crowd, it's always time


New Angels of Promise
we despise
Don't fall apart now
We are the silent ones
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the tabular lovers
We listen to the storm


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se